Ono što nije uspjelo vodećim dnevnim listovima osmomilijunske bugarske i višemilijunske Sofije, uspjelo je Slobodnoj Dalmaciji – za isti kafićki stol posjesti ponajboljega bugarskog nogometaša u posljednjih četvrt stoljeća Krasimira Balakova te, po sudu kritike, ponajboljega pisca toga razdoblja Georgija Gospodinova.
Gospodinov je u intervjuu “Slobodnoj” za kavu bio predložio Rivu, ali Balakov, kojega smo književno prerevno nekoliko puta zamijenili za Bulgakova, zamolio je za “Šumicu”. I pogodio, jer je u mirnoj hladovitoj atmosferi tehnoborovine u mediteranskoj panorami pogleda bio užitak razgovarati.
Obojica su trenutno u Splitu. Gospodinov je već mjesec dana na spisateljskoj rezidenciji udruge “Kurs” i na skorom odlasku, dok je Balakov je prije četiri mjeseca preuzeo Hajduk i tu je praktički tek raspakirao kufere i počeo posao, a ovdje na Ovčicama je gotovo domaći.
Obojica su vrlo slična. Uspješni su u poslovima kojima se bave, i to i u međunarodnim razmjerima, živjeli su u Njemačkoj i Portugalu, uljuđena su ophođenja.
Naravno, krenulo je sa Splitom i nogometom.
− Split mi je osobno blizak po mentalitetu, tradiciji i kulturi. Hajduk je veliki klub, i ima velik i lijep stadion koji može primiti 35 tisuća ljudi. Navijači su nevjerojatni, oni zaista žive nogomet i zato su mi motivacija i odgovornost veći − objasnio je Balakov Gospodinovu svoj položaj na odličnom hrvatskom koji je, kaže, izbrusio družeći se tijekom svoje karijere s nogometašima iz bivše Jugoslavije.
− I ja sam se u Splitu oduševio poviješću, klimom, krajolikom i ljudima koje sam ovdje upoznao, poput pisaca Renata Baretića i Edija Matića s kojima sam se družio u jednoj konobi. Teško je povjerovati da je u ovo doba godine ovakva klima. Imate li vi uopće zimu? − upitao je, čudeći se, bugarski pisac.
− A imate li vi veze s bugarskim nogometašem Gospodinovom iz generacije Ivana Vucova i poraza Bugarske od Jugoslavije na Poljudu od 2:3? − pitali smo i poprilično iznenadili Gospodinova.
Pokazalo se da obojica još odlično pamte gol Ljube Radanovića koji je bio fatalan za Bugare. Samo nisu čuli za Mladena Delića i njegovo famozno: “Ljudi, je li to moguće?”
Gospodinov, inače navijač Levskog, već je mjesec dana u Splitu, a nije bio na Poljudu, što je začudilo Balakova. Zato ga je pozvao na pobjedu protiv Osijeka u subotu, ali Gospodinov, nažalost, tada napušta Split.
− Može li svratiti barem na trening? − pitamo Balakova, no odgovorio je samo smiješkom iz kojeg smo iščitali da mu je dolazak na trening kao čitanje piščeve poludovršene stranice.
− Lijepo mi je ovdje u Splitu, puno mi pomaže to što znam jezik, teško bi bilo s prevoditeljem komunicirati s igračima. Ovo me podsjeća na Lisabon, gdje sam živio pet godina igrajući u Sportingu. Sličan je mentalitet ljudi i mediteranski krajolik. Tamo sam uživao u ribi, a s tim nastavljam i ovdje − priznao je Balakov otkrivši da je loptu rekreativno zamijenio lopticama, onima za tenis i golf.
− Da, i ja volim Portugal i obožavam Lisabon. I ribu, samo nje je u Bugarskoj manje. Crno more je zatvorenije, gotovo jezero, znatno neprozirnije i preizgrađeno − dodao je rekreativni nogometaš Gospodinov koji je sintetično potražio poveznice sa sunarodnjakom.
− Balakov, evo, čita knjige, a ja igram nogomet. Lijepo i vrijedno, to nas spaja. Dobro je i da mijenjamo fanove, mi njima svoje, oni nama njihove − zaključio je Gospodinov, koji je Balakovu ispričao kako ga je teško ozlijedio jedan Finac kojega Balakov poznaje kao tvrdog igrača.
Gospodinov se dodatno oduševio kad je čuo da je Zvonimir Boban na Mundijalu čitao Dostojevskog.
− Prava stvar, to treba poticati!
A Balakov, koji je lektiru svojih igrača zadržao u privatnoj sferi, kaže da i on čita, posljednjih godina uglavnom publicistiku, psihološke i stručne knjige.
− Prije sam čitao više romane, ali sada sam promijenio žanr. Imam prijatelja koji mi iz Bugarske šalje nove knjige, i to je dobro jer tako ne gubim vezu s materinjim jezikom − kaže Balakov, koji je skoro polovinu života proveo izvan Bugarske.
Zato mu je bilo drago kad mu je Gospodinov darovao svoju knjigu na bugarskom. Bugarski pisac pokušao je nagovoriti nogometaša da napiše knjigu o svojem životu (priznajemo, ipak nije sebe nametao kao autora), no Balakov se nije dao tvrdeći da je još prerano. Uostalom, kakva bi to biografija bila bez uspješnog poglavlja s Hajdukom?!
Obojica su se požalila na loše veze između Hrvatske i Bugarske.
− Ja sada moram putovati preko Düsseldorfa, a Balakov ide preko Frankfurta. Mi Slaveni najslabije smo povezani. Tako su slabe veze i s bugarskim susjedima. To nije dobro − nezadovoljan je Gospodinov.
S tim se složio i Balakov, također europejac i integralist.
U političkom dijelu ispijanja cappuccina pokazalo se da obojica pozitivno gledaju na Europsku uniju, a kako i ne bi kad je Balakov tamo igrao i trenirao 20 godina, a Gospodinov je bio na stipendijama.
− Malo su se i u Bugarskoj podigli standardi kulture, civilizacije i življenja u četiri godine otkako smo u EU-u. No, neke stvari u mentalitetu sporo se mijenjaju − slažu se obojica.
− Najbolja zemlja za književnost je Njemačka. I kad je kriza, tamo se ne odriču književnosti! To treba biti primjer − istaknuo je Gospodinov, navevši Balakova da kaže kako su Njemačka i Engleska najbolje zemlje za bavljenje nogometom.
− Tamo se trebaš samo baviti treningom, igrom i taktikom i nikakve druge stvari izvan nogometa ne trebaš rješavati. Ni u Italiji i Španjolskoj nije tako − priznao je iskusni bugarski internacionalac opraštajući se s nama i odlazeći za nogometnim obvezama, kako je naučio u svoja dva desetljeća rada u Europi.
A Gospodinov je otišao na jedno od posljednjih upijanja dalmatinskog sunca i splitskih dojmova. Bugarska kava u Splitu bila je europski kratka, ali je bila topla i aromatična. Vrijedna da se ponovi.
preneseno sa slobodnadalmacija.hr
