Jučer u jutarnjim satima, u Zemunu gdje je živio posljednjih godina, preminuo je bivši trener Hajduka Josip Duvančić.
Josip Mićo Duvančić rođen je u Razvođu kod Drniša 1. listopada 1935. godine. Svoju nogometnu karijeru započeo je kao igrač Šparte iz Belog Manastira, zatim je nastupao za Partizan iz Beograda od 1951. do 1958. godine. Od 1958. do 1960. Josip Duvančić je bio nogometaš Vojvodine iz Novog Sada, da bi potom otišao u Tuzlu, gdje je za Slobodu nastupao punih šest godina, do 1966. godine. Uslijedilo je zatim jedno i pol godišnje igranje u Turskom klubu Izmirsporu iz Izmira.
Po završetku igračke karijere Josip Duvančić vraća se u Tuzlu gdje preuzima dužnost pomoćnika glavnog trenera Slobode. Već u sezoni 1970./71., poslije ostavke trenera Saračevića, preuzima kormilo prve momčadi. Na toj dužnosti nalazio se punih šest godina, do prelaska u Hajduk u srpnju 1976. godine. Razdoblje Josipa Duvančića na klupi Slobode smatra se najuspješnijim dijelom u povijesti tog kluba.
U Hajduk je došao u nezgodno vrijeme, nakon smjene generacija, a na trenerskoj klupi naslijedio je najvećeg i najtrofejnijeg hrvatskog trenera u povijesti Tomislava Ivića. Hajduk su tada napustili igrači koje je bilo vrlo teško nadomjestiti. Rizah Mešković otišao je u inozemstvo, a u vojsku Ivan Buljan, Jurica Jerković i Vilson Džoni.
Međutim, Josip Duvančić, kao vrstan poznavalac nogometne igre, znao je da Hajduk još od vremena Luke Kaliterne posjeduje najkvalitetniju nogometnu školu na području tadašnje Jugoslavije. Smjelo i bez oklijevanja gurnuo je u „vatru“ Zlatka i Zorana Vujovića, Davora Čopa, Željka Nikolića, Damira Maričića, Antu Rakelu, Franu Poparića i Vatroslava Petrinovića. Dvojica prvih izrast će kasnije u ekstra klase, poznate nogometne reprezentativce i internacionalce, poglavito Zlatko Vujović.
I taj „dječji vrtić“, kako se tada nazivalo Hajdukovu momčad, uspio je nastaviti trofejni niz koji je započeo 1971. godine. Hajduk je u sezoni 1976./77., dok mu je na čelu bio Josip Mićo Duvančić, osvojio Kup Jugoslavije, tadašnji peti u nizu. U prvenstvu se nije baš proslavio, osvojio je osmo mjesto.
Klub je te godine igrao na „tri fronta“ što je predstavljalo dodatno opterećenje neiskusnoj momčadi. Duvančić je tada govorio da je ključan trenutak bio odlazak dvojice velikih u JNA, Jerkovića i Buljana. Da oni tada nisu morali bijeli dres zamijeniti sivo-maslinastim, Hajduk bi se sigurno borio za sam vrh prvenstvene ljestvice. Stoga se Hajduk vrlo brzo orijentirao samo na kup. S pomlađenom momčadi bilo je teško podjednako uspješno igrati u domaćem prvenstvu, kupu te na međunarodnoj sceni.
No, vratimo se na kup osvojen u sezoni 1976./77. pod vodstvom Josipa Duvančića. Hajduk je do finala pobijedio zeničkog Čelika, Borca iz Banja Luke, potom Vardara te Novog Sada. U finalu u Beogradu protiv titogradske Budućnosti Hajduk je slavio rezultatom 2:0.
Josip Duvančić bio je trener koji stvara, koji odgaja igrača i pedagoškim pristupom iz mladog čovjeka izvlači maksimum. Tako je u Hajduku, pored osvojenog kupa, trajno ostao u sjećanju kao čovjek koji je na klupi naslijedio velikog Ivića, kao trener koji je uspješno proveo smjenu generacija.
U jednom razgovoru po dolasku u Hajduk, izjavio je da iako nikada nije nosio bijeli dres, uvijek mu je pri srcu bio Hajduk, naravno kao i svakom Dalmatincu. Josip Duvančić je, kako smo već naveli, rođen u Dalmatinskoj zagori, ali je poslije Drugog svjetskog rata s roditeljima otišao na tadašnju kolonizaciju.
Po odlasku iz Splita trenirao je beogradski Partizan, potom više jugoslavenskih klubova. Radio je i u inozemstvu, ali sjećanja na Split – govorio je Duvančić - često naviru. Udario je temelje jednoj darovitoj generaciji koja je s njim na čelu osvojila kup, a dvije godine kasnije posljednje prvenstvo Jugoslavije.
Sve u svemu, u Hajdukovoj povijesti ovaj vrsni nogometni pedagog ima trajno i zasluženo mjesto kojeg je izborio samo svojim radom i stručnošću.
