Polaganjem vijenca na njegovo posljednje počivalište na groblju Lovrinac, Hajduk se sjetio legendarnog nogometaša i trenera Ive Radovnikovića, koji je rođen u Splitu na današnji dan prije točno 100 godina.
Komemoriranju
i sjećanju pored Ivina sina Igora Radovnikovića s obitelji, nazočili su i
bivši igrači: Bogdan Kragić, Ivo i Zvonko Bego, Lukša Poklepović, Ante Žaja i
Ante Ivković te klupski kroničar Jurica Gizdić. Prisutan je bio i Petar
Bilobrk, direktor groblja Lovrinac.
Osim po svojim nogometnim kvalitetama Radovniković se isticao neobično razvijenom ljubavlju prema Klubu i rodnom gradu. Bio je poznat kao jedan od najpožrtvovanijih igrača, uvijek spreman na šalu i pjesmu. Tim svojim vrijednostima stekao je veliku popularnost i poštovanje suigrača i ljubitelja nogometa.
Ive Radovniković pripada onim igračima koji su neumorno i nesebično dugi niz godina gradili snagu i veličinu Hajduka. Već kao dvanaestogodišnji dječak, davne 1930. godine, počeo je stjecati potrebne nogometne vještine u Hajdukovim „tićima“ i „repcima“. Tadašnji trener Luka Kaliterna brzo je uočio sposobnosti „malog Ive“, koji već 1936. godine oblači bijeli dres prvotimca na utakmici protiv Bate u Borovu. Od tada pa do 1953. godine, Ive će neprekidno igrajući za Hajduk odigrati 475 utakmica i postići 160 golova.
Bio je član ratnog Hajduka koji je obnovljen na Visu 7. svibnja 1944. godine. S tom prvom nogometnom momčadi slobodne Europe Ive Radovniković proći će cijeli sportsko-ratni put te brojna gostovanja. S Hajdukom je osvojio prvenstvo Banovine Hrvatske u prvenstvenoj sezoni 1940./41., zatim Prvenstvo Narodne Republike Hrvatske 1945. i 1946. te titule prvaka Jugoslavije 1950. i 1952. godine.
Odmah nakon što je prestao s aktivnim igranjem Ive Radovniković se posvetio trenerskom pozivu. Najprije je s velikim uspjehom trenirao mostarski Velež i u prvenstvenoj sezoni 1954./55. uveo momčad u Prvu saveznu ligu. Od tada pa do prvenstvene sezone 1958./59. kada je postao trener seniorske momčadi Hajduka s osobitim je uspjehom trenirao Hajdukove juniore, koji u tom razdoblju jednom postaju prvaci države, a jednom finalisti državnog prvenstva. Kroz trenerske „ruke“ Ive Radovnikovića proći će u to vrijeme juniori Vinko Cuzzi, Zvonko Bego, Colnago, Ilić i ostali koji su kasnije postali okosnica Hajdukove momčadi, a neki i državne reprezentacije.
Treba reći da je Ive Radovniković za trenera Hajduka došao u vrlo teško vrijeme, kada se sa domaće nogometne scene povukla jedna generacija kojoj je pripadao i Ive, a koja je harala jugoslavenskim nogometom pedesetih godina prošlog stoljeća osvojivši tri titule prvaka Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kada Klubu nisu baš „cvjetale ruže“, a samo onaj tko je imao ljubav prema klubu mogao je tada preuzeti u ruke trenersko kormilo Hajduka.
Sjećajući se svojih dana u Hajdukovom bijelom dresu, uvijek je rado isticao prvenstvenu sezonu 1950. godine kada je Hajduk postao državni prvak bez ijedne izgubljene utakmice. Posebno mjesto zauzimala je utakmica protiv Crvene Zvezde u Splitu 29. listopada 1950. godine, kada je Hajduk golovima Bernarda Vukasa i Bože Brokete stavio ''točku na i“ prvenstva. O toj utakmici Ive Radovniković je izjavio:
- Split je u danima tog velikog susreta bio u posebnom raspoloženju. Prijatelji Hajduka koji su doputovali iz Zagreba, stvorili su posebnu atmosferu. Koliko god je pobjeda bila plod dobre igre i borbenog zalaganja svakog pojedinca Hajduka, ona je dobrim dijelom i rezultat burnog bodrenja, koje je gonilo nas igrače da u nezadrživom jurišu zasluženo osvojimo naslov prvaka.
Svi oni koji su poznavali Radovnikovića kako kao igrača, tako poslije i kao trenera, složit će se da je u mnogo čemu bio jedinstven. Po naravi je uvelike odskakao od ostalog dijela momčadi. Uvijek, vedar, nasmijan, jednostavno rečeno „dobri duh“ Hajduka. Ostao je zapažen i po gotovo nepogrešivom izvođenju jedanaesteraca. Isticao se svojim bogatim igračkim repertoarom, tehničkih finesa i izvrsnim pregledom igre.
Ive Radovniković preminuo je u Splitu 27. listopada 1977. godine i sahranjen je na groblju Lovrinac.
