Marin Nerlović trener je U 13 kategorije u Akademiji „Luka Kaliterna“. Već dugi niz od 17 godina radi ovaj posao, uz to je jedno razdoblje bio i voditelj studija na jednom privatnom fakultetu. U svom životopisu upisao je iskustva u svim uzrastima, od pionira do uloge asistenta u seniorskoj momčadi, te se može zaista nazvati iskusnim trenerom. Uz to, bio je i nogometaš.

- Kažu da sam bio dobar u tehničkom aspektu, neke druge stvari su možda nedostajale da bih napravio više. Od 7 godine sam bio igrač u našoj Akademiji, prvi trener bio mi je Zlatko Papec, jedna ljudska i trenerska veličina, zatim  Boris Marin, također pravi profil stručnjaka kakav bi trener u Hajduku trebao biti, od karakternih osobina do znanja, zatim Stipe Milardović, a u seniorskoj fazi Valentino Roglić s kojim sam dugo surađivao, on je puno utjecao na moj nogometni put. 

Marin kaže kako je relativno rano shvatio da njegove igračke kvalitete nisu dovoljne za veliku karijeru, stoga je upisao fakultet i igrao, ali samo amaterski i tako je krenuo u svoju trenersku priču.

- Ideja o radu s mladima došla je spontano, uvijek treba krenuti nekim logičnim putem. Ja sam startao u Omladincu iz Vranjica i u nekoliko godina smo stvorili dobru momčad. Poslije toga sam već dogovorio angažman u Solinu, iako sam već tada imao poziv iz Hajduka. Ipak, ostao sam jednu sezonu na Jadru i nije mi žao, puno mi je vrijedila u skupljanju znanja i iskustva. 

Danas je, rekosmo, Marin trener naše selekcije igrača do 13 godina.

- Samo naizgled su to detalji, ali zapravo postoji bitna razlika rada u različitim kategorijama Akademije. Juniori su, naprimjer, znatno bliži seniorima, dok je generacija U13 vrlo specifična i delikatna, jer znači prijelaz, recimo tako, iz dječjeg u „ozbiljan“ nogomet. To je vrlo osjetljiva i zahtjevna kategorija. U Hajduku je to svakako lakše radit, sve je posloženo kako treba, točno se zna koliko je djece na treningu, imaš pripremljen tjedni plan rada, nema toliko improvizacije kao drugdje. No, baš zato je važno da prije dolaska u veliki klub prođeš dio puta i u realno manjim sredinama, puno toga se nauči.

Angažman u Akademiji „Luka Kaliterna“ bio je, jasno, za Marina posebno emotivan trenutak:

- Bilo je to, na puno načina, ispunjenje dječačkog sna, jer kao i za sve nas, tako je i za mene Hajduk – sve, ono najviše što u životu želiš dosegnuti. Kad već nisam uspio postati igrač u prvoj momčadi, imao sam drugu silnu želju, postati trener u klubu. To je zaista velika čast i odgovornost.

Kolika je razlika između današnje Akademije i one u kojoj si ti bio član mlađih kategorija?

- Ogromna! Sad je toliko temeljit, stručan, detaljan pristup u radu s djecom, toliko se koristi modernih tehnologija i metodologije u radu, podiglo se na iznimno visoku razinu. Nije to specifično samo za Hajduk, naravno, nego je riječ o zahtjevima modernog sporta koji postavlja letvicu na tako visokim kriterijima.

Kako objašnjavate dječacima da u njihovom uzrastu rezultat nije apsolutni prioritet, nego njihov razvoj, individualno i momčadski?

- Rezultat je uvijek važan, uostalom, svi oni su i počeli igrati nogomet iz te ljubavi i želimo zajedno razviti pobjednički mentalitet. Međutim, to se nikako ne smije stavljati ispred svega. Nekad je čak i dobro izgubiti, ima istine u tome da se često više nauči iz poraza nego pobjede, bolje spoznaješ sebe u teškim momentima i nakon neuspjeha kad se dogode. Ono što jest bitno u toj situaciji jest – kako ćeš reagirati na poraze i to te oblikuje i kao osobu i kao igrača.

Uvijek u ovim razgovorima naglašavamo i važnost odnosa s roditeljima igrača.

- Istina, oni su ključni faktor u razvoju i sazrijevanju svoje djece. Stoga je naš prioritet da budemo mi treneri, klub i roditelji – zajedno, štono se kaže, da se „držimo za isti štap“, jer imamo i isti zajednički cilj. Međutim, istovremeno treba znati činjenicu da će od 20 nogometaša u svakom uzrastu uspjeti u karijeri dva, tri, eventualno četiri. Ali, nisu oni nama ništa važniji od „ostalih šesnaest“, bitno je da kod njih razvijemo ljudske, karakterne kvalitete, pripremimo za život. Naravno da bismo bili najsretniji da svih dvadeset jednog dana postanu članovi seniorske momčadi, ali to naprosto nije realnost. Uglavnom, komunikacija s roditelja je jako bitna, barem dvaput godišnje ima individualne sastanke s njima, želim da jasno vide s kim surađuju, da imaju sve potrebne informacije o tome kako njihova djeca treniraju, igraju, kakvi su u školi. Dakle, cijela slika mora biti znatno šira od samog nogometa. Zato je sjajno i to što smo u Akademiji uveli edukacije za roditelje.

Kako izgleda jedan vaš tipični radni dan na Poljudu?

- U stožeru U13 kategorije smo četvorica. Što se tiče rada – dva ili tri puta tjedno na Poljudu ujutro radimo individualnu tehniku, što je po meni ključan element. Redovito treniramo u Stobreču, tamo imamo i pomoćne terene i to je veliki korak naprijed. Redovno radimo sve analize i pripreme, za svakog dječaka potreban je poseban program kako bismo od njega dobili maksimum onoga što može napraviti. Radni dan nije samo tih pet-šest sati treninga već puno više. Veliki broj djece dolazi trenirati i naša je dužnost dobro znati svakoga od njih. Osim spomenute tehnike, puno vremena posvećujemo i radu na fizičkoj komponenti, snazi, brzini, eksplozivnosti. Jedno bez drugoga ne može, s vremenom to i sami nauče kroz rad. Uz to sve to, ne smijemo zaboraviti da su to djeca, da su tu da uživaju igrati u nogometu i ne doživljavati trener samo kao obvezu. Zato uvijek prije utakmica kažem im „uživajte u igri“.

Kakva je naš trenerska filozofija, a kakav odnos prema igračima, jeste li „strog učitelj“?

- Što se tiče filozofije, znamo kakav je identitet Hajduka – napadački nogomet, uvijek dati gol više, što viši intenzitet, taj naš „dišpet“ i prkos. A u odnosu prema igračima, jest, strog sam, ali sam – pošten. Ponekad izgledam zbog strogosti kao da mi taj igrač „nije drag“, ali zapravo je upravo suprotno, to pokazuje koliko mi je stalo do tog dječaka da izvučemo najbolje od njega. Također, u Akademiji među trenerima različitih uzrasta imamo zaista sjajnu komunikaciju i koordinaciju, što je bitna karika.

Koliko se već tada, znači kod dječaka od 12-13 godina može prepoznati potencijal da jedan igrač može dosegnuti top razinu u karijeri?

- Nije to problem, i nogometni laik će znati prepoznati istinski talent. Ali, ono što je presudno jest – karakter, upornost. Imao sam priliku radi s Mlačićem, Durdovom, Hodakom, svi oni su u svojoj grupi bili vrlo dobri. Upravo njihov fokus na rad i mentalitet ih je izdvojio i nije „slučajno“ što su danas u prvoj momčadi. Naravno, ponosan sam na sebe i počašćen što sam bio dio njihovog puta. 

I za kraj: kako vidite važnost Akademije u radu kluba i gdje je prostor za poboljšanje, daljnji napredak:

- Dovoljno je vidjeti broj igrača poniklih iz Akademije koji su danas prvotimci. Dakle, Akademija je ključ egzistencije i razvoja kluba, koji se mora jako puno oslanjati na nju. To je ujedno i poruka našim dječacima, najbolji motiv za rad i dokazivanje. A što se tiče poboljšanja, to svi znamo, radi se o uvjetima za rad i infrastrukturi.