Jutros je u Krapinskim toplicama nakon kratke bolesti preminuo legendarni nogometaš Hajduka i osvajač zlatne olimpijske medalje Zvonko Bego. Sahrana Zvonka Bege je u četvrtak, 16. kolovoza u 16:15 sati na groblju Lovrinac, a komemoracija istog dana u 11 sati u kino dvorani stadiona na Poljudu.
Biti član momčadi koja je postala olimpijski pobjednik najviše je što se u sportu može postići. Pred olimpijskom titulom padaju svi svjetski i europski naslovi. Čast da bude član momčadi pobjednika na olimpijskim igrama imao je upravo Zvonko Bego.
Kao Splićanin "od kolina" Zvonko Bego je rođen u gradu pod Marjanom 19. prosinca 1940. godine. Bio je lijevokrilni napadač, jugoslavenski nogometni reprezentativac. Od tri brata Bego (Boran, Ivo i Zvonko) nogometaša Hajduka, najmlađi je Zvonko imao najviše uspjeha na nogometnom polju.
Za mlađe uzraste Hajduka nastupao je prije vremena sa specijalističkim pregledima. Malo je poznato da je u Hajduk došao kao vratar, međutim, kada je barba Luka Kaliterna vidio kako Zvonko lijevom nogom vraća balun, rekao je: "Ajde ti mali igrat!"
Rano je ušao i u Hajdukovu seniorsku momčad davne 1957. godine na utakmici u Zagrebu protiv Lokomotive u Kupu kad je Hajduk pobijedio s 3:1. Zvonko je uvijek rado isticao taj svoj debi u bijelom dresu: "Moj životni san da igram u velikoj momčadi u kojoj su sve do tada briljirali najslavniji poslijeratni Hajdukovi asovi, iznenada se ostvario. Kako je igra sve više odmicala, treme je sve više nestajalo. Borio sam se svojski i polučio jedan zgoditak. Frane Matošić je, na moje ogromno zadovoljstvo, poslije utakmice koju smo dobili s 3:1, rekao da sam igrao dobro. Bila je to za mene najveća i najdraža nagrada jer priznanje jednog velikog nogometaša i stručnjaka kakav je Frane Matošić, zaista mi je tada mnogo vrijedilo."
Bego se rado sjećao i svog prvog prvenstvenog gola protiv Vojvodine u Splitu 9. ožujka 1958. kad je za pobjedu od 1:0 postigao najdraži gol u karijeri. Jole Vidošević je oštro centrirao, a Zvonko se bacio zrakom za loptom i glavom je ubacio u mrežu. Od navedene 1957. pa do 1967. kada je napustio Split, Zvonko je za Hajduk odigrao 375 utakmica i postigao 173 zgoditka. U sezoni 1966./67. u kojoj je Hajduk osvojio prvi Kup Jugoslavije, nastupao je za Bijele u prvom dijelu sezone. Potom u Njemačkoj nastupa u minhenskom Bayernu, zatim u nizozemskom Twenteu. Nastavio je u Bayeru iz Leverkusena, pa u Austriji iz Salzburga, da bi se vratio kući 1971. godine. Po povratku u Hrvatsku 1971. godine pojačava Junak iz Sinja, a igračku karijeru završava u Uskoku iz Klisa, gdje je branio i bivši Hajdukovac Ante Jurić, pa su njih dvojica zajedno malo igrali, a malo trenirali kliške mladiće.
Za A reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 6 puta i postigao 2 zgoditka. U dresu s državnim grbom debitirao je u Zagrebu 19. studenog 1961. godine u prijateljskoj utakmici protiv Austrije (2:1), a od državne se izabrane vrste oprostio u Tel Avivu 14. prosinca 1961. godine u prijateljskoj utakmici protiv Izraela (2:0).
Sudionik je Olimpijskih igara 1960. godine u Rimu kada je jugoslavenska reprezentacija postala pobjednik olimpijskog nogometnog turnira. Uz nastup Zvonka Bege na toj Olimpijadi vezana je i jedna zanimljivost. Samo dva tjedna prije početka igara saznao je da je u sastavu koji ide na Olimpijske igre. Već je bio kupio i televizor (u to vrijeme atrakciju), kako bi mogao gledati prijenos iz Rima.
Zvonko Bego je, uz Kozlinu, Ankovića i Žanetića, jedini nogometaš Hajduka, koji je bio član momčadi olimpijskih pobjednika. To je sportski san svakog sportaša, međutim rijetki su koji tu čast i dožive. Biti na Olimpu vrhunac je sportske karijere. Tu je čast doživio Splićanin Zvonko Bego.
U razdoblju kada je splitski klub doživljavao najteže godine od osnutka i kad je prijetnja ispadanja u niži rang natjecanja nekoliko godina visjela nad glavama Hajdukovih igrača, Zvonko Bego je u nekoliko navrata dobijao ponude ondašnjih vodećih jugoslavenskih klubova za prelazak u njihove redove. Najuporniji bio je beogradski Partizan, međutim, ljubav prema Hajduku i rodnom Splitu bila je Zvonku Begi, kao i ostaloj braći, važnija od svih milijuna. Tek kada se Hajduk rezultatski oporavio i došao na prag osvajanja prvog kupa u povijesti, Zvonko Bego je otišao nogometnim trbuhom za kruhom. Ali ne u konkurentski klub, već u inozemstvo. Nositelj je Zlatne Hajdukove kapetanske trake.
