U splitskom Domu umirovljenika na Zenti, 3. siječnja preminuo je Svemir Delić, najstariji nogometaš Hajduka i reprezentativac Hrvatske. Posljednji ispraćaj bit će mu u utorak, 10. siječnja u 14.20 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Svemir Delić rođen je u Sinju, 14. rujna 1929. godine. Bio je obrambeni igrač. Osobito se isticao brzinom, dobrom igrom glavom i oštrim startom na prvu loptu. Igračku karijeru započeo je u Junaku iz rodnog mu Sinja, a potom je od 1949. do 1952. godine bio nogometaš zagrebačkog Dinama, s kojim je osvojio jugoslavenski nogometni kup 1951. godine igravši u paru sa Tomislavom Crnkovićem. Potom 1952. godine odlazi u Split te nastupa za Hajduk od 1952. do 1954. godine. Za Hajduk je Svemir Delić odigrao 64 utakmice. Nakon Hajduka vraća se u Zagreb te igra za NK Zagreb, od 1954. do 1959. godine, kada završava igračku karijeru.
Za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, kao igrač NK Zagreb, nastupio je jednom u utakmici, protiv Indonezije u Zagrebu, 12. rujna 1956. (5:2). Ta utakmica odlukom Hrvatskog nogometnog saveza, priznata je kao službena, tako da je i on državni reprezentativac.
Za dvogodišnjeg boravka u Hajduku, odigrao je nekoliko odličnih utakmica. Posebno je briljirao protiv Crvene zvezde, u Beogradu 29. ožujka 1953. godine, kada je Hajduk pobijedio sa 4:1. Delić je tu utakmicu spominjao kao jednu od najboljih u karijeri. Kao igrač Hajduka, a prije i Dinama, pričao je, poseban naboj uvijek su izazivale utakmice bivše velike četvorke međusobno. Govorio je kada je kao igrač Zagreba nastupao protiv Dinama, Hajduka, Zvezde i Partizana, to nije ni blizu onog kao dok je nosio bijeli i plavi dres.
No, vratimo se zasigurno najboljoj utakmici Svemira Delića u Hajdukovu dresu. Hajdukovci su se branili prvih sedam-osam minuta. U tom razdoblju Ognjanov se našao sam pred Bearom, ali je pucao točno u njega. Od tada pa sve do kraja poluvremena Hajduk je prešao u silan i nezadrživ napad i bio je do kraja poluvremena potpuni gospodar terena. Svoju potpunu dominaciju nastavio je i u drugom poluvremenu. Napad je igrao odlično, a obrana je odbijala sve napade domaćina.
Bio je Svemir Delić s Hajdukom na velikoj povijesnoj turneji, 1953. godine, u Južnoj Americi, kada je Hajduka primio i sam predsjednik Argentine Juan Peron koji je Bijele pozvao da bude 10 dana njegovi gosti te im stavio zrakoplov na raspolaganje da mogu razgledati Argentinu. Upravo je tih deset dana produžetka Hajduka u Južnoj Americi, koštalo Hajduka, titule prvaka Jugoslavije u sezoni 1952./53. Prethodno je rukovodstvo Hajduka, tražilo i dobilo odobrenje od najviših državnih rukovodilaca da mogu ostati u Argentini. Međutim, sve to nije bilo dovoljno rukovodstvo Nogometnog saveza Jugoslavije koji nije pristao na odgodu dvije utakmice Bijelih. Hajduk je bio prisiljen igrati sa juniorskim sastavom, i izgubio tri važna boda, koja su kasnije bila presudna da je prvak Jugoslavije, postala Crvena zvezda, a ne Hajduk.
Svemir Delić, kao igrač bio je oštar i brz, eksplozivan u startu, odlična pregleda igre i preciznih dodavanja te sjajan u skoku na visoke lopte. Za Svemira Delića se može reći da je spadao u moderne braniče koji je igrao glavom, nije trošio nepotrebnu energiju. Glavna odlika bila mu je odličan udarac, smišljeno postavljanje i uopće sustavan rad i suradnja s vratarom i suigračima. Bio je pravi atleta na terenu, visok, snažan, odlično je pucao s obje noge. Izvrsno je igrao glavom. Bio je brz, a po potrebi i oštar. U toj svojoj oštrini imao je granicu, jer za njega nikako se ne može reći da je bio surov igrač. Cilj mu je uvijek bila lopta, a nikako noge protivnika. Posjedovao je u izobilju sve one osobine koje su krasile dobrog igrača. Osvajao je svojom beskompromisnom igrom, gledatelje obiju strana. Nesalomljivo borben. Nikada se nije smatrao poraženim. Kada njegovoj momčadi nije išlo, prelazio je u navalu i napadao svom žestinom. Imao je izuzetne igračke sposobnosti. Bio je sportaš od glave do pete.
Igračku karijeru prekinuo je relativno rano zbog teške ozljede koljena, a potom se posvetio zvanju diplomiranog ekonomista. Kao aktivan igrač i kasnije dugi niz godina, bio je sportski izvjestitelj više listova, a njegovi tekstovi u kojima je pisao dok je igrao odišu skromnošću. Nikada nije pohvalio svoju igru, već je jednostavno prešućivao.
