Nakon duge i teške bolesti, danas je u 70. godini života preminuo jedan od najvećih nogometaša u povijesti Hajduka Jurica Jerković.
Rodio se u Splitu 25. veljače 1950. godine. Započinje u juniorima Hajduka 1963. godine. Završetkom juniorskog staža kratko vrijeme provodi u RNK Split. Vraća se pod staru murvu 1969. godine. Odigravši 529 utakmica i postigavši 219 zgoditaka s Hajdukom osvaja tri prvenstva bivše države u sezonama 1970./71., 1973./74., 1974./75. i pet kupova 1972., 1973., 1974. godine i u sezonama 1975./76. i 1976./77.
Vođa zlatne generacije Hajduka zauzima u povijesti Kluba mjesto rezervirano samo za odabrane. Od bijelog dresa oprostio 1. kolovoza 1978. godine utakmicom Hajduka protiv Aston Ville. Suigrači su ga na ramenima i sa suzama u očima iznijeli sa stadiona kod stare plinare. Odlazi u švicarski prvoligaš Zürich za kojeg igra od 1978. do 1984. godine. Godinu dana potom igra u dresu FC Lugano. Dvije godine zaredom, 1982. i 1983., proglašen je najboljim strancem u švicarskom nogometu.
Naš nogometni as dobio je u Zürichu 1983. godine još jedno veliko priznanje. Izabran je za kapetana momčadi. Prvi put u povijesti švicarskog kluba, i uopće švicarskog nogometa, jedan strani nogometaš ponio je kapetansku traku.
Istinski nogometni znalac, za kojeg nogometna lopta nije imala tajni, odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije od 1970. do 1981. godine 43 utakmice - 42 kao nogometaš Hajduka, jednu švicarskog Züricha - i postigao šest zgoditaka. Za A reprezentaciju debitirao je u Beogradu 12. travnja 1970. godine u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske (2:2), a posljednju utakmicu odigrao je 29. prosinca 1981. godine u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo protiv Grčke u Ateni (2:1) postigavši svoj posljednji reprezentativni zgoditak. Sudionik je dvaju svjetskih prvenstava, 1974. godine u SR Njemačkoj i 1982. godine u Španjolskoj te završnice Europskog prvenstva 1976. godine u Zagrebu i Beogradu.
Dobitnik je Žute majice Sportskih novosti za najboljeg nogometaša prvenstva Jugoslavije u sezonama 1970./71. i 1975./76. Nogometna povijest posebno pamti dva njegova zgoditka. Prvi je bio u posljednjoj utakmici prvenstvene sezone 1973./74. protiv OFK Beograd na Karaburmi u 90. minuti čime je osigurao Hajduku naslov prvaka.
Drugi je zgoditak bio na brazilskoj Marakani 18. srpnja 1971. godine u oproštaju slavnog Pelea od aktivnog igranja nogometa. Na poluvremenu utakmice tadašnji izbornik Vujadin Boškov poslao ga je s klupe na zagrijavanje. Uskoro je ušao u igru postigavši izjednačujući zgoditak za 2:2. Oduševio je publiku volej udarcem s otprilike 25 metara udaljenosti. Lopta je uletjela pod samu prečku, u rašlje. Sljedećeg jutra brazilske su novine donijele izjavu Alberta Carlosa, proslavljenog braniča Carioca: Jugoslavenska reprezentacija je onaj igrač s brojem četrnaest. Taj je broj Jurica nosio na utakmici kad se od nogometa oprostio najveći nogometni virtouz što ga je svijet ikada imao, legendarni Pele.
Nastupio je godine 1987., na jednom revijalnom nastupu za reprezentaciju svijeta, zajedno s Maradonom, Boniekom, Brancom i Dirceuom.
Malo se tko u svijetu nogometa može pohvaliti da je igrao protiv Pelea i sa Maradonom.
Po završetku nogometne karijere obnašao je od 1986. do 1990. godine dužnost direktora Hajduka.
Dobitnik je brojnih Hajdukovog priznanja, od kojih posebno izdvajamo Zlatnu kapetansku traku. Imao je čast tijekom igračke karijere u veljači 1975. godine postaviti kamen temeljac novog stadiona Hajduka na Poljudu.
Zbog svoje igre i pristupa igri pravi je nogometni intelektualac. Na teren je izlazio kao profesor za katedru pokazati ono što je lijepo u nogometu, ostavljajući drugima da iskažu onu drugu stranu.
O njemu ponajviše govori natpis na istočnoj tribini stadiona kod plinare prilikom njegovog oproštaja od bijelog dresa: Radunica kala mala, velikana Juru dala!
