Zdenko Vukasović, ime koje se šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavljivalo na sceni među pet najboljih športaša godine u Belgiji. Pripadao je velikanima belgijskog športa.
Zdenko Vukasović rođen je u Splitu 19. rujna 1941.godine Hajduk je napustio vrlo rano, već u 24. godini, odigravši za Hajduk 50 utakmica.
Počeo je na golu Hajduka u mlađim uzrastima. U početku je igrao, nije branio pa je stoga i dobio nadimak Ševa. Bio je dobar dribler, pravi kako su govorili ''matadur od baluna''. U Hajduk ga je primio Luka Kaliterna. Tamo je bilo toliko igrača pa je osjetio da mu je pretijesno i otišao u susjednog Splita, gdje je već bio otišao i Kaliterna. Imao je svega trinaest godina kada se za jednu utakmicu nije moglo naći vratara i stao je Vukasović na gol, i ostao na njemu do kraja karijere. Odmah je branio dobro. Njemu je, kaže, bilo isto igrati ili braniti, bilo je važno samo da je u momčadi. Bio je u sezoni 1960./61. standardni vratar prvoligaškog Splita. Za tu momčad, kaže, kako je šteta što je ispala iz Prve lige. Igrali su, veli, nogomet iz snova.
U njegovo vrijeme u Hajduku su branili Ante Vulić, Ante Jurić i Damir Delić, a prije njih veliki Vladimir Beara. Također ističe da je u njegovoj generaciji bio jedan izuzetno talentiran vratar Karlo Grenc, za kojeg, kaže, da je šteta što nije napravio veliku karijeru. Odličnim obranama na vratima Splita primorao je Upravu Hajduka da ga vrati na Stari plac. Godine 1962. potpisao je za Hajduk, došavši na gol umjesto Vulića i Jurića. Pamti velikog gospodina, trenera Milovana Čirića. Rado spominje i pokojnog Ozrena Cinu Nedoklana. Nerado se sjeća trenera Dušana Nenkovića. Nakon dvanaest utakmica na golu Hajduka, a svih dvanaest je Hajduk pobijedio, u trinaestoj je remizirao, i odmah je povučen s gola. Nije mogao biti više ni rezerva. Onda je odlučio, mada teška srca, napustiti Hajduk. Bilo je to 1965. godine. Mnogo mu je tada pomogao legendarni maser Božidar Soldo. Našao mu je vezu, Ljubu Barina, za otići u Belgiju. Nisu ga puštali zbog godina jer se u to vrijeme nije smjelo ići vani prije 28. godine, ali ipak dobio ispisnicu. Tako je Vukasović u Hajduku proveo četiri godine, a zatim je cijelo desetljeće u belgijskom nogometu. Hajduk mu je ipak najljepša športska uspomena za koju kaže:''Ja moram reći, kada me netko pita, da sam iz nogometnog kluba Split, ali nikada nisam prestao osjećati za Hajduk. I danas ne mogu mirno gledati njegove utakmice, nego se koji puta maknem jer me strah da mi se što ne dogodi koliko se uznemirim.''
U našem nogometu ostat će upamćeno da je Ševa Vukasović, i kroz to kratko vrijeme koliko je u njemu proveo, bio vratar B reprezentacije Jugoslavije. Nikada u A reprezentaciji nije branio, tada je na golu reprezentacije neprikosnoven bio Milutin Šoškić iz Partizana. Branio je i juniorskoj, i mladoj reprezentaciji, sve kao vratar Splita. Rezerve su mu bili Ilija Pantelić, potom i Zlatko Škorić, kasnije standardni državni reprezentativci.
U Belgiji je Ševa igrao za Gent u prvoj ligi, zatim je kao vratar Anderlechta dva puta osvojio prvenstvo države, tri godine je branio za Brugges pa tri za Lokeren i oba kluba doveo je iz druge u prvu ligu. Proglašavan je najboljim igračem te vratarom godine, a više je puta bio među pet najboljih športaša Belgije. Igrajući za Anderlecht, bio je zapravo član belgijske reprezentacije jer, osim njega i dva Nizozemca, za Anderlecht su tada igrala čak devetorica igrača iz državne selekcije.
Boravak u Belgiji trajno je obilježio njegov život. Sprijateljio se s jednim, kako kaže, nevjerojatnim čovjekom koji se zove Prosper de Pryck. On mu je kum. Toliko su se sprijateljili da su obiteljski čak sedam puta jedan drugome bili kumovi.
Zdenko Vukasović, poznatiji u športskim krugovima kao Ševa, postigao je u Belgiji karijeru kao rijetko koji vratar. Tijekom njegove blistave karijere u Belgiji moglo ga se često vidjeti u društvu Eddyja Mercxa i sličnih veličina belgijskog športa na brojnim proglašenjima i u nepreglednim intervjuima na ogromnim formatima tamošnjeg tiska. Bio je vratar kojega se u domaćim športskim krugovima uspoređivalo s Vladimirom Bearom. Smatralo ga se njegovim nasljednikom. Međutim, športske sudbine su nepredvidive. Napraviš karijeru gdje se najmanje nadaš, ali srce te vuče rodnom kraju i matičnom klubu.
Po vlastitoj želji sahranjen je u krugu obitelji na groblju Lovrinac,
