Priča o Hajduku nezamisliva je bez njegovih navijača. Na tisuće pokazanih znakova privrženosti Hajdukova puka klubu pokazuju veličinu i značaj Hajduka za grad, regiju i šire. Neopisivom ljubavlju kao da su pupčanom vrpcom majke i djeteta povezani navijači, publika i simpatizeri, utkani su u Hajduk od njegovih samih početaka. Poziv u dnevnom listu u najavi prvog javnog nastupa između dvije Hajdukove momčadi, gdje između ostalog stoji da nam domoljubna dužnost nalaže da podupiremo ovaj klub, svojevrsni je kodeks, koji je stupio na snagu i prije prve povijesne utakmice. Protiv mjesnog Calcia je potvrđen, a „gosti” su od razdraganog mnoštva ljudi ispraćeni sada već antologijskim poklicima: „Hip, hip, hura, devet prema nula”. Tom utakmicom grad Split dobiva novu dimenziju postajući velika nogometna arena u kojoj se sve vrti oko Hajduka. Prve Hajdukove utakmice praćene su s velikim zanimanjem budući da bi se okupilo par tisuća ljudi, a 1913. godine klub poziva i građanstvo da putuje s njim na „izlet” u Sarajevo. 

Završetkom Prvog svjetskog rata budi se sportski život u gradu, a utakmice se počinju pratiti s još većim žarom. Godine 1919. igraju se brojne utakmice s momčadima engleskih ratnih brodova koji su pristizali u splitsku luku. Na jednoj od njih zabilježen je rekord od 5 tisuća gledatelja od kojih je 4386 bilo s kupljenom ulaznicom. Za tadašnji Split iznimno velika posjeta, a utržak od tih utakmica pomogao je Hajduku da izgradi skroman drveni klupski dom tzv. baraku i podigne se u poratnom periodu. Istodobno s igrom na terenu, počinju se odigravati i utakmice na tribinama, u nadmetanjima hajdukovaca i engleskih mornara tko će dati glasniju podršku svojoj 

Početkom službenih natjecanja dvadesetih godina prošlog stoljeća, zanimanje za nogomet dodatno raste. Podrška s tribina biva sve veća te se simpatizerima Hajduka počinju organizirati posebni vlakovi za važnije utakmice izvan Splita. Već u tom periodu zagrebačka nogometna publika i javnost upoznali su se s južnjačkim mentalitetom brojnih hajdukovaca. „Procesije” zagrebačkim ulicama sa zastavama, pjevanje splitskih pjesama i glasno drukanje na utakmicama stvarali su poseban ambijent koji bi igračima pružao osjećaj kao da igraju kod kuće. U cilju što bolje podrške klubu smišljaju se i posebne navijačke pjesme primjerice: „tres, tres, trese se, trese mreža Građanskog”, „ježa će gucati ko Hajduka dirne” i ostali slogani.

Taj bučniji i grlatiji dio gledatelja, tada već dobro poznat nogometnoj javnosti jer biva prisutan u raznim gradovima gdje Hajduk igra, ide korak naprijed u pružanju podrške svomu Hajduku. Godina je 1950., igra se Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, a na domaćim terenima Hajduk treba nastaviti svoj hod ka tituli prvaka. Hajdukovi reprezentativci prenijeli su u Split dojmove i donijeli priču o vatrenom navijanju svim mogućim akustičnim sredstvima brazilske Torcide i atmosferi u kojoj protivnička momčad teško može doći do pobjede. Priča je naišla na oduševljenje Hajdukovih pristaša, a neizvjesna utrka Hajduka i Crvene Zvezde potaknula je ideju da i Hajduk ima svoju Torcidu koja će ga u odlučujućim utakmicama voditi do naslova prvaka. I bilo je tako. Skupina zagrebačkih studenata, u prvom redu Dalmatinaca i Hercegovaca imala je predigru u Zagrebu prije splitskih utakmica. Poslije Dinamovih 1:0 protiv Zvezde ta grupa ponijela je masu do spomenika kralju Tomislavu i javno manifestirala hrvatstvo i već tu postala javna oporba sustavu, što je rezultiralo privođenjima i premlaćivanjem. Službeni datum osnivanja Torcide je 28. listopada 1950., dan prije utakmice Hajduk – Crvena zvezda igrane 29. listopada 1950. u Splitu, kada je prva grupa od 130 studenata s prvim Torcidinim značkama na reverima pristigla vlakom u Split opremljena čegrtaljkama, zvonima i sirenama te počela Split dizati na noge. 

Na dan utakmice iz Zagreba pristigla je druga grupa navijača s još 300-tinjak članova kao i brojni navijači iz Dalmacije i ostalih krajeva, koji su u gradu i na stadionu prvi put organizirano navijali i stvorili do tada neviđenu atmosferu. U dramatičnoj završnici golovima Vukasa i Brokete Hajduk pobjeđuje 2:1 i u sveopćem zanosu fešta se mogla nastaviti splitskim ulicama i trgovima. Utakmica i atmosfera bili su svojevrsni ustanak Dalmacije koji nije odgovarao ondašnjoj vlasti. Već sutradan beogradski tisak počeo je pisati o atmosferi linča i osudi takve nove pojave u sportu. Za zadnju utakmicu prvenstva protiv Budućnosti na kojoj se slavio naslov prvaka, Torcida u Splitu izrađuje dodatnih 400 značaka, a reakciju na pisanja u Borbi potpisuje 300 članova. Po tim događajima osnovana je i partijska komisija koja je trebala ispitati slučaj, a epilog su opomene i ukori Hajdukovim funkcionarima. Frane Matošić je zbog incidenta na utakmici sa Zvezdom izbačen iz partije, više torcidaša je pritvoreno i premlaćeno, a osnivač Torcide Vjenceslav Žuvela osuđen na zatvorsku kaznu. Takva politička osuda onemogućila je daljnje Torcidino javno djelovanje, međutim nije ubila podršku Hajduku. S ništa manje veselja proslavljene su i sljedeće titule bijelih 1952. i 1955. godine.

Slijedi Hajdukovo krizno razdoblje koje i navijače baca u dugogodišnju letargiju iz koje izlaze postajući svjesni da prvoligaški status postaje upitan. Sve više zastava opet je na placu, a 60-tih godina uvodi se i praksa korištenja pirotehnike u cilju stvaranja što bolje atmosfere i podrške klubu. Nezaboravno je finale kupa 1967. i utakmica sa Sarajevom (2:1) odigrana u jedinstvenoj južnjačkoj atmosferi pred prepunim gledalištem. Osvajanje prvog kupa budi i klub i navijače i uvod je za zlatne 70-te.

1971. godine Hajduk nakon 16 godina vraća naslov prvaka u Split. Ulicama Beograda nakon pobjede nad Partizanom odjekivala je hajdučka pjesma više tisuća navijača. Na dočecima igrača po povratku iz Beograda i Novog Sada, Split je gorio, kao i u zadnjem kolu kada je pretijesno gledalište u bijelim košuljama pozdravilo novog prvaka. Na scenu stupa novi Hajduk koji igrom i pristupom na terenu i izvan njega zaslužuje veliko poštovanje svojih navijača. Uvažavaju ga i protivnički igrači i publika kao i cjelokupna nogometna javnost. Slijede godine niza trofeja i europskih susreta, nove nezaboravne fešta koje prati vojska navijača koju je Hajduk svojom igrom ponovo pridobio. Gledalište Starog placa uvijek je rasprodano, a treninge zna pratiti nekoliko tisuća ljudi, a na gostujućim utakmicama redovna je pojava bila više bijelih zastava, nego zastava domaćih navijača.

Sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća na istoku Starog placa ističe se skupina navijača koja postavlja nove standarde organiziranom navijanju. Prate Hajduk na gostovanjima i pružaju vatrenu podršku klubu. Učestalije koriste pirotehniku, izrađuju transparente, a na utakmice odlaze s velikim barjacima s hrvatskim grbovima. Grb na jaknama krasi im hrvatska trobojnica s natpisom „Patria nostra”. Ti momci, želeći se razlikovati od ostatka gledališta, nazivaju se Nesvrstani. Prelaskom na novi stadion najvatreniji navijači pronalaze mjesto pod sjeveroistočnim krovom Poljuda. Godine 1980. ime Torcida sve češće se spominje među „ekipom”, koja kao da opipava puls vlasti. Nova generacija Hajdukovih navijača, „spli’sko cviće”, i službeno obnavlja Torcidu u ljeto 1981. koja Hajduku daje podršku odlazeći na gostovanja i u najudaljenije krajeve bivše države. Za napomenuti je da je u prosincu 1983. god. osnovan i malonogometni klub Torcida.

Tih godina Torcida je dala poseban doprinos buđenju hrvatske nacionalne svijesti, iako su mnogi bili žrtve represije tadašnjeg političkog sustava. Transparenti s nazivom i obilježjima Torcide tijekom cijelih 80-tih znali su biti zabranjivani i oduzimani, a samo ime u javnosti prihvaćeno je tek od sredine 80-tih po osnivanju navijačkih skupina i drugih klubova.

Početkom Domovinskog rata pripadnici Torcide aktivno se uključuju u obranu domovine, gdje mnogi ginu ili bivaju ranjeni. U spomen na njih na sjeveroistoku poljudskog stadiona, u svibnju 1993. postavljena je spomen-ploča. Prvi klub navijača formiran je 1983. godine u sklopu Društva prijatelja, ali je zbog učestalih policijskih prijetnji njegov rad prekinut. Godine 1991. ponovo se formira klub navijača Torcida kao udruga građana koji do današnjih dana nastavlja rad na organiziranom navijanju te služi kao poveznica središnjice s brojnim Torcidinim podružnicama diljem Hrvatske i svijeta. Novo vrijeme bilježi i nemali broj navijačkih ispada, a kao uzoran primjer za spomenuti je onu svjetliju stranu navijanja: gromoglasna navijanja, pirotehničke spektakle koji nisu na štetu klubu, koreografi je, kao i odlaske na gostovanja u većim brojkama koji krase Torcidu i uvjerljiv su dokaz vjernosti i odanosti klubu. Danas nema stadiona na svijetu na kojem se ne će pojaviti barem jedan Hajdukov navijač.

Sadašnja generacija Torcide organizacijski je podigla skupinu na visoku razinu. Borba navijača za veliki Hajduk kao i brojne humanitarne akcije ne ostavljaju nikoga ravnodušnim, a prizori s nedavne proslave stogodišnjice kluba naišli su na divljenje širom svijeta. Ova bogata baština i tradicija Hajdukova puka navijače Hajduka čini jedinstvenima u svijetu, a Torcidu ne samo najstarijom, već i jednom od najuvaženijih navijačkih skupina staroga kontinenta.