Prvu povijesnu titulu prvaka u ženskom nogometu donijele su u Split nogometašice Hajduka pod vodstvom Damira Matulovića i njegovog stožera. Iako su se dojmovi pomalo slegnuli i dalje mora biti predivan osjećaj biti njihov trener.
- Naravno, presretni smo. Nismo se nadali na početku sezone da će to ići ovako, već smo od drugog kola zasjeli na prvo mjesto i držali smo ga sve do kraja. Ja sam još u prošloj sezoni kada sam ih počeo trenirati primijetio da su pomalo labilne, kao da im je često, u trenucima kad je teško, nedostajalo malo pobjedničkog mentaliteta da naprave taj iskorak i zagrizu do kraja. Uvidjeli smo njihovu kvalitetu, stožer ih je bodrio, uvjeravali smo ih da vrijede, da su dobre i da mogu biti najbolje. Davali smo im to samopouzdanje koje se na kraju pokazalo ključno u nekim utakmicama. Mnogo tih utakmica koje smo ove sezone rješavali u svoju korist, praktički smo prošle godine gubili, a odnos snaga bio je približno isti. Kada se lomio rezultat, iako smo često bili bolji i dominantni i stvarali puno prilika, jednostavno ih nismo mogli realizirati i tako bi gubili utakmice. Ove sezone to se sasvim promijenilo i rezultat vidimo.
Možemo li to gledati u kontekstu prošlogodišnjeg finala Kupa kad ste imali vodstvo od 2-0, izgledalo je da stiže prvi trofej, a na kraju je Osijek pobijedio boljim izvođenjem jedanaesteraca.
- Eto, upravo tako. Nakon 2-0 postigli smo autogol i prosuli tih 2-0 u prvih pet minuta drugog poluvremena. Imali smo dominaciju, posjed, šanse, ali ostali bez trofeja. Nedostajalo je to nešto. Od 10 takvih utakmica u prošloj sezoni znali smo izgubiti osam, a sada je teško da izgubimo i samo jednu. To je ta razlika gdje su one dobile mentalnu zrelost.
Možda je to nešto što je nedostajalo došlo upravo u prijelaznom roku, koji je bio odlično obavljen?
- Nismo imali puno mogućnosti za dovođenje igračica, a znao sam da imamo kvalitetu te nam uz tu psihološku komponentu treba jedno ili dva pojačanja. Smatrao sam da možemo dovesti samo igračice koje će nam donijeti dodatnu kvalitetu. Odlučili smo dati šansu svim našim curama koje su se izuzetno zalagale na treninzima i rezultat je morao doći. Doveli smo dvije reprezentativke - Barbara Živković došla je kao pravo pojačanje i opravdala sva očekivanja, a kod nje još postoji i prostor za napredak. Luana Vanjak na najbolji način je iskoristila svoju minutažu, ona je vrlo mlada i perspektivna igračica za koju očekujemo da postane nositelj za koju godinu. To nam je bilo vrlo važno jer unatoč osvojenom trofeju, ovo je vrlo mlada i perspektivna ekipa.
Neposredno prije play-offa ostali ste bez najbolje igračice i strijeljkinje Andreje Grebenar, jeste li u tom trenutku možda pomislili da ipak neće biti ništa od titule ove godine?
Pa nije bilo lako, Andrea je prava cura, rođena nogometašica, baš kakva nam treba. I stvarno na toj poziciji smo bili deficitarni i bez iskustva jer smo imali samo mladu Gabrijelu Prkačin za koju nismo znali je li zrela za sve napore koji su nas čekali, a nedostajalo joj je i iskustva. Kad je Andrea tri dana prije nastavka prvenstva rekla da ima ponudu Lokomotiv Moskve i da bi otišla, bilo je teško ne složiti se s tim i uskratiti igračici nešto o čemu je sanjala cijeli život, da se okuša u jakoj europskoj ligi, koja nudi i mogućnost bolje zarade. Morali smo donijeti odluku kako dalje i odlučili smo dati šansu dvjema mladim curama, ranije spomenutoj Prkačin i još mlađoj Giji Kalaš koja ima samo 16 godina. Opravdale su svaku minutu i svojim igrama i golovima doprinijele tituli. One su naša budućnost, to su cure koje bi trebale biti nositeljice ove ekipe za koju godinu.
Dakle, neposredno prije play-off-a morali ste preboljeti odlazak najbolje igračice, a u kojem trenutku ste možda pomislili kako je ovo je ipak ta sezona i kako bi titula mogla doći u Split?
- Pa bilo je puno takvih utakmica, mi smo znali napraviti serije po 5-6 pobjeda zaredom. To smo uspjeli nekoliko puta tijekom sezone i takvim nizom odmah bismo se malo odvojili. U jednom trenutku nam se Dinamo bio približio, praktički smo ih vratili u život, izgubili međusobnu utakmicu s minimalnih 1-0, iako rezultat možda i nije bio realan. Tada sam pomislio kako ćemo možda imati malo većih problema do kraja, ali smo potom opet zaredali s pobjedama.
Je li onih 4:0 protiv Agrama u gostima bila kruna Vaše sezone?
Sigurno, mislim da je to bila jedna od naših najboljih utakmica uopće. Istrčali smo na teren od prvog sučevog zvižduka s gardom pobjednika i mislim da smo prvih 35 minuta stalno bili na protivničkoj polovici. Pritisnuli smo ih maksimalno i u potpunosti izdominirali, postigli četiri pogotka uz još nekoliko prilika. Svojom igrom i dominacijom protiv vrlo kvalitetnog i sigurno najtežeg protivnika u ligi, pokazali smo svima da smo najbolji i kako će titula završiti u Splitu.
Još dok je prvenstvo bilo u fazi neizvjesnosti, dojam je bio kako ste fizički najspremnija ekipa?
- Slažem se i drago mi je da to primijete i oni koji nisu dio našeg stožera. Zaista smo fizički dominirali. Čim sam preuzeo ekipu, detektirao sam kako fizička sprema nije na najvišem nivou. Iako mi je ovo bio prvi posao u ženskom nogometu, dao sam odmah sebi zadatak intenzivnog rada na kondiciji te svemu onome što će doprinijeti da cure budu snažnije, brže i okretnije. Po struci sam i kondicijski trener, kao i moj suradnik Petar Duran, koji je na fakultetu za kondicijsku pripremu. Treći član našeg tima je Mirko Pejković, s kojim sam i ranije surađivao u njegovom fitness centru. U dogovoru s njim smo počeli trenirati, odnosno voditi cure dva puta tjedno na funkcionalne treninge snage. I mogu reći kako su one u ovih godinu i pol dana strašno napredovale, a to je jedan od glavnih razloga naše dominacije u svakoj utakmici.
Na kraju čini se da je operativno bila dobra odluka da se jedan određeni period u finišu prvenstva, kad ste imali nekoliko gostujućih utakmica, formira privremena baza u Mariji Bistrici.
- Istina je, bili smo tamo smješteni četiri dana. Spojili smo dvije baš vrlo bitne gostujuće utakmice. Bila je to mjera predostrožnosti, ukoliko bi stvari krenule loše u utakmici s Međimurjem, dali smo sebi prostor da se možemo što bolje regenerirati za utakmicu protiv Dinama. Eventualna dva poraza sasvim bi nas bila udaljila od titule, ali srećom dobili smo te obje utakmice. Za svaki slučaj izbjegli smo dvostruko putovanje na dugim relacijama koje bi nas dodatno iscrpilo. Na kraju je boravak u Mariji Bistrici došao kao neko zasluženo opuštanje, druženje i proslava prvaka.
U ovim trenucima sumiranja jedne uspješne sezone, red je napisati dvije crtice i o treneru prvakinja Hrvatske. Damir Matulović kao igrač prošao je kroz 15 godina u RNK Splitu najprije sve mlađe uzraste, pa zatim pet godina igranja za seniore.
- S juniorima sam postao osvajač Kupa Hrvatske, a svaka seniorska godina je bila borba za ulazak u prvu ligu. Dijelio sam svlačionicu s ozbiljnim igračima - Erceg, Halimi, Buljanović, Rosandić… nekoga ću sigurno zaboraviti, a baš smo bila dobra generacija.
Igrao je Matulović nakon toga i za Rijeku, Šibenik, Istru, Čelik, a u Hrvatskom Dragovoljcu proveo je po pet godina kao igrač i trener.
- I tu je počeo moj trenerski put. Prošao sam sve, bio pomoćni trener u prvoj i drugoj ligi, vodio pionire… U to vrijeme sam stekao licencu i dodatno završio za kondicijskog trenera na Višoj trenerskoj školi. Nakon Hrvatskog Dragovoljca, kao trener sam radio u mlađim i seniorskim kategorijama u RNK Splitu i Hajduku II, Akademiji Hajduka, Adriaticu, Talentu ….
Vraćamo se curama koje su burno proslavile titulu. Osim onog službenog dijela objavljenog u medijima, imale su i neformalni dio slavlja, za svoju dušu.
- Istina je, proslavile su titulu na lokaciji koja im je dio svakodnevice, njihova ‘sigurna kuća’. Zaslužile su to, istina je kad kažu da sam se zaljubio u njih čim sam došao jer kad sam vidio s koliko ljubavi, entuzijazma, motiva i želje rade, kako se trude – odmah su me kupile. Bilo je zaista napornih treninga, ali uvijek je sve odrađeno od A do Ž. Sigurno je da su i same uvidjele koliko im znači takav rad i koliko je utjecao na njihov napredak. Vrlo brzo su shvatile da se mogu osloniti na Peru, Mirka i mene i da nam trebaju vjerovati. To je jedan od razloga zašto smo bili ovako dobra grupa i ostvarili veliki zajednički uspjeh. Prepoznale su to i neke od igračica najvećeg rivala Agrama, koje su nam korektno i iskreno čestitale na tituli koja je do jučer bila u njihovim vitrinama.
Trener će nam sada morati otkriti tajnu najvećeg slavlja prije same završnice, a to se dogodilo kad je Ivana Vlajčević postigla gol protiv Međimurja?
Da, Ivana je naše zaštitno lice i dobri duh svlačionice. To je najljepši osmijeh koji postoji, uvijek pozitivna energija, uvijek dobre volje, nasmijana, a imala je tešku ozlijedu križnih ligamenata. Pazili smo je, čuvali smo je, sad se oporavila u potpunosti, počeli smo joj davati minutažu i svi smo presretni što je opet s nama i ona će biti sve bolja i bolja.
Kakav je plan priprema? Cure su zaslužile odmor nakon naporne sezone?
- Što se tiče priprema, trebali bi tu krenuti oko 25. lipnja jer nas u prvom tjednu kolovoza očekuje taj mini turnir Lige prvaka. Igračice imaju 20-ak dana da se dobro odmore, a onda slijedi 40 dana pripreme za sezonu. Zahvaljujući dobrim igrama, njih 5-6 će biti priključeno reprezentaciji, pa će imati malo kraći odmor, ali one će nam se priključiti par dana nakon početka priprema. Bitno nam je dobro se spremiti za ono što nas čeka, uključujući i europske ispite. Tu nemamo imperativa, idemo po novo iskustvo, cure su ga zaslužile svojim radom i neka uživaju. Mi ćemo se dobro pripremiti, a što se tiče motiva i želje, to sigurno neće izostati. Poznavajući njih, one će dati više nego što mogu. One će se pokidati da naprave što bolji rezultat jer su pokazale koliko im znači nositi ovaj bijeli dres.
