U novom prilogu donosimo priču iz "srca" Akademije Luka Kaliterna, gost Brune Bosnić bila je naša pedagoginja Lana Martinić, koja brine o našim mladim igračima. Naša Bračanka iz Pučišća, inače ujedno i profesorica engleskog jezika i književnosti.

- Uživam raditi u Hajduku, ne mogu reći da je to bilo planirano, više splet okolnosti, pogotovo jer je teško za pedagoga pronaći posao u struci. Eto, imala sam sreće, moje izvrsne ocjene sa fakulteta bile su mi glavna preporuka. Baš zato našoj djeci pričam o svom putu, o tome koliko vrijedi, koliko se isplati marljivo učiti i napredovati, a strpljenje i trud se uvijek isplate.

Lana, osim u svom uredu, veći dio radnog dana provodi s igračima Akademije, razgovara s njima o životu, o školi, o problemima na koje nailaze, pogotovo jer su to tinejdžeri, u najdelikatnijoj fazi svog razvoja, dakako, ne samo u nogometnom smislu. A na upit je li stroga, uz osmijeh će kazati:

- Iskreno, najstroža sam prema – najmlađima, prema njima su potrebne nekako najstrože granice u odgoju. Inače, promjenama u infrastrukturi kluba započeli smo jedan zaista lijep projekt, primjerice, sad radimo dnevni boravak za djecu, mjesto gdje oni mogu biti opušteni, provoditi svoje slobodno vrijeme, kao i učionice za individualni i zajednički rad. Također, jako mi je bitno naučiti djecu da mogu opušteno dolaziti kod mene u ured, kako bismo razgovarali o bilo kojoj temi koja ih zaokuplja i bez ikakvih kočnica pričati o svojim uspjesima i neuspjesima, greškama, manama… Mislim da smo prilično uspjeli u tome. Učim ih da greške i propusti nisu nikakav problem, događaju se svima, prvoj – meni i da je bitno nakon toga pokazati pravu reakciju, o čemu god se radi.

Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan pedagogice u našoj Akademiji?

- Svaki je dan zapravo drugačiji, nosi nove zadatke: nekad netko ostane zaključan u sobi, nekad je bolestan ili ozlijeđen, netko ima problema u školi. Ponedjeljak je najčešće najizazovniji, jer donosi najviše sastanaka i planiranja, a preko tjedna ovisi o aktualnim temama i problemima koje treba riješiti. Uglavnom, posao je zaista dinamičan, zanimljiv, uvijek donosi nešto novo i drugačije.

Lana na dnevnoj bazi provodi puno vremena s djecom, a što se tiče komunikacije s roditeljima – kako su oni fizički udaljeni – najčešće se vodi telefonski…

- Voljela bih da smo češće u neposrednom kontaktu, kako bi roditelji uživo osjetili tu atmosferu i način na koji radimo s djecom, ali i ovako uspijemo obaviti svoje zadatke makar u ovoj vrsti komunikacije. Trenutno imamo 30 djece koja žive na stadionu, svi oni imaju svoje rasporede dnevnih obveza, neki su u školi ujutro, neki popodne, o čemu ovise i termini treninga. Ne samo nogometni, već imamo i dodatne treninge tipa boks i atletika.

U poslu pedagoginje, jasno, najvažniji dio su upravo kontakti i razgovori s djecom, to je prioritet.

- Postoje i oni baš stresni trenuci u ovom poslu, to je kad dijete doživi ozljedu ili bolest, nekad jednostavno morate pustiti da vrijeme prođe i napravi svoje. Jer dođe posljedično do slabijih ocjena u školi, koje ona izazovu pad motivacije i tu je onda najvažnija uloga pedagoga. Inače, zaista moram ih pohvaliti, odreda su vrlo posvećeni, fokusirani i požrtvovani, ponekad mi je zaista zadivljujuće vidjeti koliko su spremni uložiti u sebe kako bi ostvarili svoje snove. I u radu i disciplini, u odricanju od lagodnijeg života kakav ima većina vršnjaka. Ipak, u svemu tome, ne smijemo zaboraviti da su oni samo djeca, da ponekad vole biti nestašni, igrati se, to je sasvim prirodan slijed.

Živimo u vremenu kad djeca, osim same škole i bavljenja sportom imaju još niz „okupacija“ poput društvenih mreža itd…

- Oni zaista vode nekakva dva paralelna života, ali najbitnije u svemu je, tehnički, da usklade svoje školske i sportske obveze. Posebnu pozornost posvećujemo djeci koja dolaze iz drugih sredina u kojima su navikli na potpuno drugačiji život nego sada i puno radimo na njihovom obrazovanju. Što se tiče društvenih mreža, znate već, to je generalno problem ove generacije, znam im tako pokazati podatke koliko su vremena proveli u tom virtualnom svijetu, ponekad ispadne da je to doslovno pola dana, čak se i sami šokiraju tim podacima. Zato im na to upućujemo pažnju.

Lana ističe da je u radu s djecom presudno pokazati primjer, biti otvoren, iskren i dobronamjeran, a kad oni to osjete, vratit će na isti način.

- Ne mogu, naravno, spominjati imena u priči o nekim posebnim situacijama koje doživim u svom radu, ali rekla bih da su najzanimljivije „epizode“ kad dođu i da pričamo o – curama, o ljubavnim „problemima“. Ukratko, svoju ulogu vidim kao produženu ruku roditelja u odnosu sa njima. Pogotovo je to važno u onom razdoblju adaptacije, kad djeca tek dođu na Poljud, prvih mjesec-dva su presudni, dok se potpuno ne uklope i naviknu na ovaj način života, vrlo drugačiji od onoga kojeg su imali u svojim domovima. Zato smo mi tu, da im kreiramo ozračje u kojem će se ovdje osjećati baš tako, kao u svojoj obitelji.

Posebno poglavlje zaslužuje pitanje komunikacije u krugu pedagog – roditelj – trener – dijete.

- Jako je bitno da smo na stalnoj vezi, jer svi smo mi tu upravo zbog djece koja moraju osjetiti da postoje osobe koje, svaka na svoj način, vode brigu o njima i pomažu im, da ulože maksimum kako bi im bili na usluzi. Jer, naravno da nije važno samo da se razviju kao nogometaši, nego prije svega kao osobe. Istina, osjetljiva je priča o odnosu s roditeljima, ali i tu važi zapravo isti "ključ" kao u odnosu s djecom: da roditelji znaju kako mogu imati puno povjerenje u nas. Tako i kad su fizički odvojeni od svojih sinova, da mogu biti mirni i znati da u svakom trenutku postoji netko tko brine o njima u svim životnim segmentima. Također sličan odnos vrijedi i u suradnji s trenerima.

Za kraj smo upitali Lanu – koje osobine najviše želi usaditi svojim učenicima tijekom boravka u Akademiji:

- Ima ih zaista puno, ali prije svih – odgovornost, suosjećanje i samopouzdanje! Za mene je najljepši doživljaj pratiti ih kako odrastaju, od onih „malih pačića“ kad tek dođu u Akademiju, pratiti njihovo sazrijevanje, to je nešto neprocjenjivo.