Tena Josić, učenica Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, velika je obožavateljica kapetana Hajduka Lovre Kalinića, a ujedno je i talentirana mlada novinarka koja je susret s Kalom iskoristila za intervju u kojem je on govorio o svojoj nogometnoj karijeri i planovima za budućnost.
Intervju Tene Josić s Lovrom Kalinićem objavljen je u listu KBG učenika Osnovne škole Retfala u Osijeku, a u nastavku ga prenosimo u cijelosti.
Lovre Kalinić meni je najdraži nogometaš na planetu. Upoznala sam ga prošle godine nakon europske utakmice HNK Hajduka protiv Slovana Libereca i oduševio me; više nisu postojali ni Mario Mandžukić ni Cristiano Ronaldo…
Sportaš je koji je do reprezentacije Hrvatske i prve momčadi Hajduka prošao trnoviti put pun uspona i padova. Bio je na posudbama u Junaku iz Sinja, Novalji i Karlovcu. U zimskom prijelaznom roku, nakon silnih drama s radnom dozvolom, propao mu je transfer u engleskog premierligaša Aston Villu. No, Lovre je iz svega toga izašao kao pobjednik. Sada nosi kapetansku vrpcu splitskoga kluba i lider je te mlade i kvalitetne momčadi. Mislim da bolju osobu trener Burić nije mogao izabrati jer Lovre je veliki radnik.
Popularni Kale (Kalinić) rođen je 3. travnja 1990. Za Hajduk je debitirao 23. travnja 2011. Od tada je skupio 114 nastupa za Hajduk. Za reprezentaciju je prvi put nastupio u utakmici protiv Argentine 2013., a kasnije je još branio protiv Rusije, Izraela i Mađarske.
Lovre je div na golu – visok je 201 cm – a u Hajduku nosi broj 91 na dresu. Treba spomenuti i kako drži rekord Hajduka s 775 minuta bez primljenog gola. Da skratim priču, Lovre je jedan izvrstan vratar, ali prije svega čovjek.
Vaše mjesto je ispod prečke i između dvije stative. Zašto baš vratar? Kako ste počeli?
Nogomet sam počeo igrati s osam godina, a moj prvi klub je NK Solin. Odrastao sam u Solinu, a prve nogometne korake učinio sam kao stoper, zadnji igrač obrane. Prebacio sam se na vratara jer mi je to izgledalo jako zanimljivo. Vratarski treninzi su posebni – bacaš se, padaš… to mi je kao djetetu izgledalo zanimljivo.
Jeste li se ikad okušali kao napadač ili možda veznjak?
Kao što sam rekao, počeo sam u obrani, ali najbolje se osjećam na golu. Tu imam najveću odgovornost, i volim taj osjećaj kad mogu doprinijeti svojoj momčadi.
JEDANAESTERCI SU LUTRIJA
Tko Vam je bio nogometni uzor dok ste odrastali?
Stipe Pletikosa bio je moj dječački uzor. Sanjao sam o tome da stanem na gol Hajduka. Kao dijete sam bio na utakmici na Poljudu kad je Hajduk pobijedio Varteks 6-0 i slavio naslov prvaka Hrvatske. Guštao sam na utakmici Hrvatska – Brazil na Poljudu, a moj ljubimac Plete je branio.
Tko je, po Vašemu mišljenju, najbolji igrač svijeta?
Argentinac Leo Messi je za mene najbolji, a od vratara Talijan Gigi Buffon zato što traje toliko dugo i brani na visokom nivou.
Je li se teško motivirati za utakmicu?
Ako si pravi sportaš, onda te uvijek tjera želja za pobjedom. To ti je najveći motiv. Ako to nemaš u sebi, onda se i ne možeš baviti sportom.
Što radite prije utakmice?
Nemam neki posebni ritual prije utakmice, ali uvijek kad stanem na gol rukom dotaknem dvije stative i prečku.
Ljudi Vas često zovu Kale. Imate li još nadimaka?
Moji najbliži zovu me Lovre – ime sam dobio po djedu s mamine strane – a prijatelji me najčešće zovu po nadimku, Kale.
Jeste li jako nervozni kada dođe red na jedanaesterce? Tada se cijela momčad uzda u Vas…
Nisam nervozan, nego osjećam odgovornost jer znam da momčad ovisi o meni. Ali penali su lutrija i sve što napraviš, dobro je.
MESSI JE ČUDO
Prošle godine suočili ste se oči u oči s jednim od najboljih igrača sadašnjice, Leom Messijem. Kakav je osjećaj bio igrati protiv četverostrukog osvajača Zlatne lopte? Jeste li imali veću tremu nego inače pred tu utakmicu?
Messi je čudo. Jedno je kad ga gledaš na televiziji, a kad se nađeš pored njega na terenu, tek tada shvatiš koliko je dobar. Kad uzme loptu, vidiš tu njegovu nadmoć jer nikad ne znaš što će napraviti u nekom trenutku.
Hrvatska nogometna reprezentacija već je sada svojom igrom napravila veliki korak na putu za Francusku, na Europsko prvenstvo 2016. Dokle Hrvatska, po Vašem mišljenju, može dogurati?
Vjerujem da ova reprezentacija Hrvatske može napraviti jako puno na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Priželjkujem odličan rezultat, a znam da ćemo se dobro pripremiti za taj turnir.
Tko diže atmosferu u reprezentaciji, a tko u svlačionici Hajduka?
U reprezentaciji, a isto tako i u klubu, krasi nas veliko zajedništvo i puno je igrača koji su spremni na šale. U reprezentaciji je Ola bio glavni motivator što se tiče zafrkancije. U Hajduku ih ima dosta koji znaju imitirati razne osobe, i to zna biti jako zabavno.
Možete li izdvojiti najdražeg suigrača u reprezentaciji i u splitskoj momčadi?
Teško je izdvojiti nekoga. Stvarno je sa svima gušt trenirati i raditi te se s njima družiti privatno.
ČIM SE RODIŠ, ZNAŠ DA SI ZA HAJDUK
Rođeni ste u Splitu, odrastali ste dok su Poljudom „harali“ Gabrić, Rapaić, Asanović, Miše, Bilić, Srna i ostalo društvo. Jeste li kao dijete išli na utakmice Hajduka?
Otac Joško je veliki zaljubljenik u nogomet i često smo zajedno išli na utakmice. Njegova je „krivica” što sam postao sportaš. Znate kako je s nama koji se rodimo u Splitu, u Dalmaciji. Čim se rodiš, znaš da si za Hajduk i to je nešto što se prenosi s koljena na koljeno.
Prosječna dob igrača Hajduka je oko 21,5 godina (!). Tako mladi, a opet borbeni, agresivni i željni igre. Kako? Postoji li nekakva tajna?
Mladi smo, želimo napredovati i postizati dobre rezultate. To je uvijek najveći motiv da se boriš i daješ sve od sebe.
Koliko često momčad Hajduka trenira? Kako izgleda trening vratara?
Treniramo puno – dvaput dnevno i posebno na pripremama. Moj trener je Tonći Gabrić, legenda Hajduka koji ima jako zanimljive treninge i s njim je užitak raditi. Vratarski treninzi su drugačiji nego kad treniraš s ostatkom ekipe jer se tada igra na dva gola. Inače, treninzi znaju biti i jako naporni, puno je padova i bacanja po terenu, a to je za mene i patnja i uživanje u isto vrijeme.
Atmosfera na uzvratu play offa na Poljudu bila je fantastična. Torcida je opet pripremila zanimljivu koreografiju, no Hajduk je minimalno izgubio. Kako je cjelokupna momčad reagirala?
Kad si u klubu kao što je Hajduk onda uvijek moraš ići na pobjedu. To je pritisak s kojim se moraš nositi od malih nogu.
Kakav je osjećaj igrati pred punim Poljudom? Što kažete na Torcidu? Možete li ju opisati jednom riječju?
Naši navijači su najbolji, imaju toliku strast i privrženost klubu. Atmosfera je uvijek posebna, a naročito kad se radi o europskim utakmicama koje su užitak i za navijača, ali i za nas igrače. Kad bih u jednoj rečenici morao opisati tu atmosferu, rekao bih da je – fenomenalna.
RADIM PO KUĆI SVE ŠTO TREBA
Iako ste prvi golman Hajduka, nosite broj 91 na leđima (broj 12 ste prepustili Torcidi). Zašto baš 91?
Nema nekog posebnog razloga zašto sam izabrao dres s brojem 91, jednostavno, svidio mi se taj broj.
Rijetko koji igrač Hajduka prijeđe u zagrebački Dinamo, no ima i takvih nogometaša. Torcidaši to smatraju izdajom… Biste li Vi prešli u Dinamo kada biste dobili primamljivu ponudu?
Ja sam hajdukovac i to sve govori…
Imate li želju zaigrati za neki klub iz Lige petica?
Volio bih igrati za Juventus. To je veliki klub, a drag mi je i zbog Gigija Buffona.
Poznate se osobe ponekad muče s problemom zvanim hejteri. Jeste li ikad imali problema s tim?
Nemam Facebook profil tako da nemam ni problema s hejterima.
U koju srednju školu ste išli? Kakav ste učenik bili?
Pohađao sam Srednju prometnu školu u Splitu, a bio sam solidan učenik iako sam već sa 16 godina ušao u prvu momčad, tako da su mi nogometne obveze bile ispred škole. Ali iako sam imao premalo vremena za učenje, nikad nisam imao problema u školi.
Pomažete li supruzi u obavljanju kućanskih poslova?
Naravno da pomažem i radim po kući sve što treba.
Imate li neku slabost?
Pa ne bih rekao da imam neku slabost…
Koju vrstu glazbe slušate? Imate li najdražu pjesmu?
Domaća glazba mi je omiljena, a ako bih morao izdvojiti jednu pjesmu neka bude od Petra Graše “Moje zlato”.
Imate li planove i želje za budućnost?
Moji planovi su vezani uz zdravlje i veselje i da u budućnosti napravim novi iskorak u profesionalnoj karijeri. Poručio bih mladima da uvijek sanjaju i da nikad ne odustaju od toga da ostvare svoje snove.
