U Hrvatskom domu u Splitu danas je tradicionalno obilježen "Dan splitskog sporta, a u toj prigodi dodjeljen je i "Trofej Fabjan Kaliterna", nagrada za životno djelo za rad u splitskom sportu.
Ovo najveće priznanje splitskog sporta, koje nosi ime jednog od osnivača Hajduka, danas je dobio i naš bivši igrač, legendarni Ivo Bego uz vaterpolista Denija Lušića te na tome posebno čestitamo našem šjor Ivi.
Simbol odanosti, borbenosti, ljubavi i privrženosti prema Hajduku.
Ivo Bego rođen je u Splitu 23. veljače 1937. godine. Malo je poznato u javnosti da je Ivo prije nego je kao junior obukao dres Hajduka, jedrija u Labuda, pliva u Jadrana. Okušao se i u atletici, košarci, ali cijelo vrijeme bavljenja drugim sportovima šjor Ivi je na prvom mjestu bio nogomet. Igrao je kao sva tadašnja djeca po splitskim livadama, za razred, za ulicu, davao je jako puno golova...
I, onda davne 1951., Ivo i prijatelj mu Tomislav Negotić, došli su u Hajduk. Ivo je imao 14 godina, a trener je bio ma tko drugi nego veliki barba Luka Kaliterna.
I sve do današnjih dana, kako je govori šjor Ivo ostao je vjeran svom Hajduku, "dok nas smrt ne rastavi".
Vrlo brzo počeo je Ivo nastupati za prvu juniorsku momčad. Igrao je centarfora, davao puno golova, tada su po Ivinom priznanju najbolju juniori Hajduka bili Jole Vidošević, Srečko Kilić, Hrvoje Jukić....Bio je dio momčadi koja je osvojila juniorsko prvenstvo Hrvatske u sezoni 1952./53.
Kada je za trenera seniorske momčadi 1954. godine došao Aleksandar Tomašević, počeo je Ivo trenirati sa prvom momčadi Hajduka.
Bilo je to vrijeme kada je bila veoma jaka konkurencija kada je sceni bila momčad koja je osvojila prvenstvo Jugoslavije 1955., predvođena velikim Franom Matošićem, Vukasom i Bearom. U to vrijeme Ivo je nastupao za prvu momčad samo u prijateljskim utakmicama. U službenim utakmicama Ivo Bego debitirao je za Hajduk, 13. rujna 1955. godine u Splitu u osmini finala Kupa Jugoslavije u kup utakmici u kojoj je Hajduk pobijedio Budećnost iz Titograda sa 4:2., kada je Ivo postigao i prvi službeni zgoditak za Hajduk. Rado se sjeća tog prvog gola za prvu momčad u prvoj službenoj utakmici. Lenko Grčić dao mu je jednu loptu u dubinu, a on je uspija zabiti gol. Prema vlastitom priznanju bio je tada „najsritniji čovik na svitu“. Od tada pa do 1965., uvijek u Hajdukovu dresu, za koji je izgarao do krajnjih granica.
Cijeli igračku karijeri Ivo Bego proveo je u Hajduku za koji je odigrao 253 utakmice i postigao 14 zgoditaka. Nastupio je dva puta za mladu reprezentaciju Jugoslavije, a 6 puta za juniorsku.
U momčadi najdražeg mu Hajduka nastupao je na svim pozicijama od desnog beka do lijevog krila, samo što nikada nije bio vratar. Najdraže mu je bilo igrati desnog ili lijevog beka.
Igrački uzor mu je prema vlastitom priznanju bio Frane Matošić. Zna Ivo reći: „Vukas i Beara su učinili veću karijeru, ali je Frane bija jedan jedini...Veliki igrač, veliki vođa, veliki autoritet...
Volio je Ivo reći da je Bajdo Vukas najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, a Vlade Beara najveći svjetski vratar u povijesti.
Za vrijeme karijere bio ga je glas da je bio cipadur. Ali što Ivo zna reći da nikada nikoga prvi u životu nije udrija, nikome nikada nogu nije slomija, rebra...Bilo je slučajeva kada su se protivnici teško ozljeđivali jer su naletjeli na Ivu.
Ivo Bego bio je igrač kojega su i protivnički igrački neobično cijenili, posebno zbog njegove borbenosti i srčanosti. Inače sa svima je u Hajduku uvijek bio dobar, a posebno sa igračima iz svoje generacije Vrankovićem, Garovom, Žanetićem, Cuzzijem. Pleškom, Kragićem...
Treba reći da je i Ivina cijela obiljet život posvetila Hajduku. Otac Vinko igrao je u Splita, kratko i za Hajduk, trebao je ići s njima na turneju u Afriku. Bila su to neka druga vremena. Mlađi brat mu Zvonko isto je legendarni igrač Hajduka i zlatni olimpijac, a dres prve momčadi nosio je i mlađi mu brat Boran. Sin mu Vinko i danas je trener u Hajdukovoj akademiji.
Ivo Bego jedan je od obnovitelja veterana Kluba 1977., za koje je igrao dok god je mogao. Uvijek klubu i Torcidi na raspolaganju u svim protokolarnim potrebama. Prisutan na svim utakmicama, feštama, oproštajima "uz Hajduk u radosti i žalosti". Obilježio je Hajduk u svim segmentima, privržen Klubu do krajnjih granica. Neustrašiv za boje Hajduka, vrlo emotivan kada je Klub u pitanju.
Dobitnik je brojnih klupskih priznanja. Bio je i član Skupštine Hajduka, višegodišnji je kapetan veteranske momčadi Hajduka. Dobitnik priznanja Torcide za životno djelo.
