Ovom rečenicom Martina Luthera Kinga stoper Hajduka Ljubo Milićević originalno je, jer mu je naravno lakše na engleskom izreći ono što mu je na srcu, opisao ostvarenje svog sna! A san, životni, bio mu je zaigrati za Hajduk. Još od onog dana, prije dvanaest godina, kad je prvi put došao na Poljud kao junior da bi se pokušao nametnuti. Nije uspio onda, ali nikad nije prekrižio nadu da će jednom obući hajdukov dres. I eto dočekao ga ovog ljeta.

- Igrao sam u Australiji i u nekoliko klubova Švicarske (Zurich, Basel, Young boys i Thun), ali Hajduk je iznad svega. Svugdje sam igrao maksimalno profesionalno ali za Hajduk igram i srcem - govori Ljubo ni jednog trenutka ne skrivajući kako je dolaskom u Hajduk ostvario svoj san. I dodaje kako će za ostvarenje klupskog sna, naslova prvaka, dati sve što može, pa i više!

Iza njega su tek tri službene utakmice u bijelom dresu, a ipak je ponio i kapetansku traku! To je i te kakva rijetkost u nogometnom svijetu.
- Traka na rukavu je čast kakvu nisam ni sanjao. To je za mene neviđeno priznanje, iako sam ja naravno tek zamjenik. Traka je Andrićeva, ali meni je i čast biti njegov zamjenik jer on je sjajan čovjek i igrač, a još kad je to traka hajdukovog kapetana… To je fantastično.

Miličević u svojoj biografiji ima mnogo zanimljivih podataka. Od toga da se u njegovoj kući Hajduk uvijek držalo za relikviju (mama je iz Zavojana kod Makarske, a otac iz Zvečanja kod Omiša), pa njegove stalne žudnje da zaigra za Bijele, do rođendanske veze s Hajdukom. Milićević je, kako on kaže, rođenjem vezan za ovaj klub: i on i Hajduk rođeni su 13. veljače, a dijeli ih tek 70 godina! Ljubo se rodio na dan, 13.02.1981., kad je Hajduk slavio 70-ti rođendan! U Hajduk je stigao ovog ljeta, pomalo iznenada i za njega samog, ali dogodilo se da ga je trener Balakov znao iz Švicarske kad je Ljubo igrao za Thun a Balakov bio trener u toj zemlji, pa su onda Hrvoje Maleš i Milo Nižetić realizirali njegov dolazak… Sve je izgledalo sjajno od prvog dana da se Ljubo nije ubrzo ozlijedio.

- Bilo mi je strašno teško kad sam se ozlijedio. Eto, ljudi iz kluba me doveli, dali mi povjerenje i šansu, a ja ozlijeđen.Što sam mogao? Jedino što prije ozdraviti i odužiti se svima. Dok ozljedu nisam sanirao po cijeli dan sam bio na stadionu, terapija, lagani, pa onda sve jači treninzi… I fala Bogu vratio sam se.

Igrao je u tri države, Australiji, Švicarskoj i sad Hrvatskoj. Kakva je razlika?
- Ona nogometna je slična jer ja sam uvijek davao sve od sebe. Ali ona druga ljudska je nemjerljiva. U korist Splita. U Švicarskoj su me ljudi susretali, znali su da igram u njihovom klubu, ali nitko me nikad ništa ne bi pitao. Kad bih tamo ušao u restoran, kafić ili dućan, vide te i ne vide te. A ovdje i kad dođem na pumpu uzeti gorivo prodavač me najprije pita „oćemo li Ljubo pobijedit?“ - i odmah i odgovaram moramo; tapšu me po leđima, bodre, savjetuju… Ovdje na svakom kantunu - jel se tako kaže za corner? - vidiš da narod živi za Hajduk. I di god dođemo, uvik isto.Kad sam prvi put vidio puno gledalište, pa ono pivanje hajdukovih pisama, sav sam se naježio. To, mislim, nema nigdi, samo ovdje.

Smeta li vas nadimak Crocodile Dundy?
- A zašto? Meni je to drago i smišno. Čak simpatično. Valjda ih s ovim mojim šeširom, tetovažama i izgledom podsjećam na njega.
Ljubo svojih tri mjeseca u Hajduku opisuje kroz odličnu atmosferu u svlačionici, ističe autoritet Balakova, Andrića kao kapetana i odličnu suradnju s Marijom Maločom u zadnjem redu… A očekivanja? - Ne smijemo kiksati na ovim, kako vi kažete malim utakmicama... Moramo pobjeđivati sve s reda i čekati neki kiks Dinama!