Na ovogodišnjim izborima 15. srpnja, koji se održavaju elektronskim putem, sudjelovat će osam kandidata među kojima će aktivni članovi s pravom glasa odabrati petoricu nadzornika Hajduka. Svi aktivni članovi s pravom glasa koji žele sudjelovati mogu se registrirati do 6. srpnja na adresi https://izbori.nashajduk.hr/. Kako biste pobliže upoznali kandidate, proučite njihove životopise na adresi https://hajduk.hr/klub/izbori/kandidati.
Dobar dan, gospodine Zec, dobro došli. Možete li nam se za početak predstaviti u nekoliko rečenica? Koliko imate godina, odakle dolazite, gdje trenutačno radite?
- Dobar dan, dolazim iz Zagreba, gdje živim zadnjih 12 – 13 godina. Inače sam iz Kaštela, a rodio sam se u Splitu 1969. U Kaštelima su mi roditelji i dandanas, tu mi je roditeljska kuća, tu sam išao u osnovnu i srednju školu. Studirao sam u Splitu na FESB-u nakon čega sam se zaposlio u Slobodnoj Dalmaciji i negdje do 40. godine živio tu, a onda sam se preselio u Zagreb.
Uz trenutačnu poziciju, možete li ukratko ispričati kako je teklo vaše obrazovanje te razvoj posebno poslovne karijere?
- Studirao sam na FESB-u elektrotehniku, 1989. godine upisao sam fakultet, bio u generaciji sa sadašnjim kandidatom za gradonačelnika, gospodinom Puljkom. Diplomirao sam 1994., smjer automatika. Odmah nakon fakulteta dobio sam posao, ja i još par kolega dobili smo preporuku i zaposlili se u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je taman krenula informatizacija redakcijskog dijela poslovanja, koji je zapravo osnovna djelatnost Slobodne Dalmacije, tako da smo mi kao mladi diplomirani inženjeri uletjeli tamo i pokušavali nešto od toga napraviti. Taman je bio kupljen novi talijanski softver koji je zajedno s Talijanima uvodila još jedna firma iz Zagreba i na tom smo projektu proveli nekoliko godina. Znači, uvodeći softver koji je u principu digitalizirao, za tadašnje vrijeme, rad cijele redakcije. Nakon sedam godina provedenih tamo otvorila mi se prilika za krenuti dalje pa sam prešao u splitsku informatičku firmu Enel Split. To je bio dolazak u pravi IT svijet, gdje sam radio kao voditelj jedne ekipe pa onda i direktor, član uprave jednog dijela Enela koji se zvao Enel inženjering, gdje se ostvarila suradnja s njemačkim partnerom na zastupanju softvera, implementaciji i konzultantskim uslugama vezanim za analizu i poboljšanje poslovnih procesa. To je isto trajalo nekoliko godina i ta suradnja, kako se razvijala, tako se i tu napravio korak naprijed, dio firme izdvojio se i prodao, prešao u njemačko vlasništvo i ja sam bio član uprave u toj firmi, koja se tad zvala IDS Scheer, a kasnije je mijenjala ime u Software AG i slično, ali, u principu, to je bio taj sljedeći korak u karijeri, gdje sam se bavio prodajom, financijama, upravljanjem ljudima i timovima, radom s velikim klijentima. Recimo, sve su veće hrvatske firme bile klijenti: banke, osiguravajuća društva, telekompanije, u to vrijeme HT i VIPnet. Tako da je to bilo zanimljivo međunarodno iskustvo koje mi je otvorilo mogućnosti. Ja sam bio član uprave zadužen za financije, kontroling, administrativne poslove… Otvorila mi se mogućnost da isto to radim u slovenskoj i slovačkoj podružnici pa sam onda neko vrijeme proveo i u Bratislavi. Radeći tamo, pojavila se i ideja o preseljenju u Zagreb i do toga je na neki način došlo radi poslovnih obveza, a i radi djece za koju je trebalo odlučiti kamo će u školu. I tako je odlučeno da se selimo iz Kaštela, odnosno Splita, u Zagreb. Otprilike 2015. ili 2016. to je išlo kraju, firma je zatvorila više-manje sve podružnice u istočnoj Europi, takva je bila poslovna politika koja je došla promjenom vlasničke strukture. Ja sam tada već imao dosta godina iskustva i nekako je krenulo razmišljanje što bismo dalje mogli, što bi bilo pametno, možda izaći iz korporativnog sustava jer se nakon nekog vremena stvori i umor. I tako je došlo do razmišljanja da poduzmem nešto sam, kretanja u poduzetničke vode, razmišljanja kud, šta i kako. I evo me danas kao jednog od suvlasnika i člana uprave firme Provider Service d.o.o.
Vidimo da ste radili i u velikim i u manjim sustavima, a na kraju ste pokrenuli i vlastiti posao. Kako Vam to raznoliko iskustvo može pomoći u radu u Nadzornom odboru?
- Mislim da itekako može zato što, bar ja tako vidim, dalo mi je jednu širinu da iz različitih pozicija gledam različite sustave. Koliko je god moja uloga uvijek bila poprilično vezana uz financijski dio poslovanja, uz računovodstveni dio poslovanja, uz kontroling, analizu poslovnih procesa, traženja boljih, novih rješenja, implementaciju raznih strategija koje su različite u korporativnom svijetu, gdje su vam ruke dosta vezane i više-manje provodite što vam se kaže, a opet nije pogrešno iskustvo. Nasuprot tome imate rad u manjoj firmi ili rad u vlastitoj firmi gdje s jedne strane imate punu slobodu, naravno u dogovoru s partnerima, a s druge strane imate i punu odgovornost jer odluke su vaše, razmišljanja su vaša, strategiju donosite sami te se i sami brinete da se provede. Mislim da mi je to donijelo neku širinu.
S obzirom na narav nadzorničke uloge, koje će Vam od poslovnih iskustava najviše pomoći ako postanete član Nadzornog odbora Hajduka?
- Pa definitivno mislim da mogu imati dobar uvid u financijski dio poslovanja, u praćenju financijskih rezultata, u ono što se u našoj strategiji za narednih desetak godina odnosi na ono što se kaže „biti održiv“. Znači, imamo pobjeđivanje, imamo razvoj i imamo biti održivi. A za biti održivi – bez financija je to teško izvesti. A jedan od strateških ciljeva koji smo zacrtali, taj omjer prihoda koliko od komercijalnih i marketinških aktivnosti, koliko od samih transfera igrača koji proizlaze iz akademije, razvoja i slično, mogao bi biti taj dio poslovanja na koji bih se mogao fokusirati.
S obzirom na to da u ovom trenutku vodite vlastiti posao, kako ćete uskladiti te obveze s obvezama koje donosi nadzornička uloga?
- Da će biti jednostavno – neće, da se ne lažemo. Ali imam partnere s kojima imam jako dobar odnos i povjerenje. Spreman sam raditi, voljan sam raditi i naučio sam raditi, drugačije ne znam, možda radim i više nego što bih trebao tako da se ne bojim toga dijela. Dapače, nije mi teško, imam volje za sve to. Kad su počeli razgovori za Hajdučku zajednicu, o mogućnostima kandidiranja za Nadzorni odbor, nisam odmah skočio „evo mene“. Ipak, uzeo sam neko vrijeme za razmisliti, između ostalog i o ovome, imam li ja vremena za to. I mislim da imam, odnosno siguran sam da imam tako da ne bi trebalo biti problema. Sve se može, samo treba postojati volja. Volje imam, motivacije imam, nekako cijela ova priča, još od 2011. kad je krenulo s Našim Hajdukom, jednostavno zvuči tako da mislim da se svatko treba na neki način uključiti, nebitno je li to Hajdučka zajednica, nadzornička uloga, aktivnije članstvo u udruzi, što god bilo. Ali priča je toliko pozitivna, toliko je „kontra mraku, kontra sili“ i ima smisla, a mislim da ja imam energije i da sam dovoljno mlad da imam što za dati. Uvijek je cilj ostaviti nešto bolje iza sebe, i svojoj djeci i svima.
Spomenuli ste da ste član Hajdučke zajednice, i to sada već više od godine dana. Možete li opisati koliko će Vam to iskustvo biti korisno ako postanete član nadzornog odbora?
- Ja zapravo nisam više od godinu dana, ja sam ušao u ovom drugom valu koji je primljen početkom godine, znači unutra sam nekih pola godine. Iskustvo je itekakvo jer sam u razgovorima s kolegama u zajednici puno toga otkrio, puno sam toga imao prilike vidjeti, čuti, saslušati od starijih članova, od ljudi s kojima zajednica komunicira i na nekakav način dobiti uvid u Hajduk, u športsko dioničko društvo kao kolektiv, kako funkcionira, planira, što se radi, tko što radi… Naravno da još uvijek nemam potpunu sliku niti se to može tako brzo stvoriti, ali naravno da itekako ima smisla zajednica koja je osmišljena kao savjetodavno tijelo i kao potencijalni put na kojem bi se mogli isprofilirati kandidati za Nadzorni odbor. Zajednica je, po meni, pametan potez, način na koji je zamišljena i način na koji je realizirana. To nije izmišljanje tople vode, to su preslikana iskustva iz drugih europskih klubova. Između ostalog, zajednica je otvorila oči ljudima, koliko zapravo u Europi velikih i uspješnih klubova ima članski model, za što se u Hrvatskoj još uvijek misli da je to egzotika, a zapravo nije.
Što vas je na kraju motiviralo da se prijavite za izbore za Nadzorni odbor?
- Pa upravo to – želja da pomognem. Mislim da mogu pomoći, čini mi se da mogu pomoći i spreman sam raditi za to. Spreman sam pomoći koliko god mogu i kako god trebam. Mislim da imam dovoljno i stručnog i poslovnog i životnog iskustva da mogu odraditi taj posao kako treba. On nije operativan, da se razumijemo, ali je itekako bitan i definitivno je potreban Hajduku.
Koje po vama osobine treba imati dobar član nadzornog odbora i što su njegove ključne zadaće u radu samog društva?
- Smirenost, staloženost, neprepuštanje emocijama trenutka gdje se u panici donose odluke koje mogu biti totalno krive. Mislim da je to nešto što je najvažnije. I da se uspostavi jedan korektan odnos s upravom, a istovremeno da si svjestan da kao član Nadzornog odbora predstavljaš vlasnike, u ovom slučaju Udrugu Naš Hajduk i Grad Split. Znači, Nadzorni je odbor zadužen nadzirati apsolutno kompletno poslovanje društva, i to na način da se ono razvija u smjeru u kojem je zacrtana Strategija. Zvuči jednostavno, ali normalno da nije sve tako crno–bijelo i lagano za raditi, ali uz korektan odnos i uz dosta truda, to je otprilike način kako to treba funkcionirati. Znači, operativnog djelovanja nema, ali moraš biti uključen, moraš biti upoznat i moraš biti proaktivan, pratiti, zahtijevati informacije, promatrati, analizirati, pitati što nije jasno, pitati zašto se nešto događa, u kojem se smjeru ide. Koliko vidim, nije to problem bio dosada, ali uvijek se može unaprijediti, popraviti, potruditi još više. Dati sve od sebe da klub zaplovi u stabilne vode.
Kako vidite trenutačni rad uprave i na temelju čega ćete ga procjenjivati?
- Osvojili smo Kup, već sad izgleda super. Vidim da je u početku bilo teško, što mi je jasno jer se došlo na zatečeno stanje koje nije bilo baš bajno ni financijski ni kadrovski. Sad tu govorim paušalno jer ne poznajem situaciju, pa ne bih htio nekoga uvrijediti, ali mislim da gospodinu Jakobušiću svakako u početku, bez obzira na prethodno iskustvo u Upravi, nije bilo jednostavno pohvatati konce, ali mi se čini po ovome što sad vidim, što svi vidimo, po sportskom rezultatu, možda ne još uvijek toliko na financijskom, čini mi se da se ide u dobrom smjeru jer tu je jedan osvojeni trofej, a koji nije ni najmanje nebitan, dapače. Sportski rezultati mogu biti bolji, mogli smo biti prvi, bili smo drugi, ali nema veze. Strpit ćemo se zato što igra izgleda kao da ide u dobrom smjeru, a igra ne ovisi samo o igračima i treneru, već i Uprava tu ima itekako bitnu ulogu. Što se tiče odnosa dalje s njima, ja vjerujem da će biti korektan i profesionalan, kakav treba biti, nema razloga da ne bude, dapače.
Što biste izdvojili kao posebnost Hajduka u odnosu na druga dionička društva? Koja je najveća razlika između nogometa i drugih djelatnosti?
- Razlika je ogromna. Ovdje su uključene emocije koje ne postoje u nekom drugom poslu, osim ako se ne radi o nekom strogo obiteljskom poslu, a i tada su te emocije unutar uskog kruga ljudi. Ovdje govorimo o emocijama ne samo članova kojih je sada 75 000, a bit će i 100 000 valjda do kraja godine, nego i o emocijama cijele jedne regije, ne samo grada Splita i okolice, već i cijela Dalmacija diše za nešto što nitko od nas ne gleda kao dioničko društvo, nego ga gledamo kao klub. Klub za koji navijaš, klub koji voliš, klub koji kad igra dobro, onda si dobre volje, kad igra loše, onda si svadljiv i tako. Tako da je razlika velika, koliko bismo god se mi kao nadzornici trebali baviti hladnim podacima i biti hladne glave, nije to jednostavno jer ovdje je emocija definitivno na prvom mjestu. A to se ni u jednoj firmi ne može doživjeti.
Kad smo kod emocija, za kraj – koji biste trenutak s Hajdukom Vi izdvojili kao poseban?
- Osim ovog najsvježijeg osvajanja Kupa, gdje je stvarno bila ludnica, najviše se sjećam iz 1980-ih kad sam ja bio srednjoškolac, kad mi je sve to bilo napeto, kad sam znao navijati i skakati. Uvijek se sjetim dviju stvari, jedna je bila kad Bokšić daje gol Zvijezdi u Beogradu za osvajanje Kupa, a još prije toga, osamdeset i neke, četvrte ili pete, utakmica na koju mi mater nije dozvolila ići na stadion jer je lila kišurina, protiv Dnjepra, kad je igrao Gudelj, gazio i rovao po blatu i zabijao golove. To je nešto čega se uvijek s guštom sjetim, to mi se urezalo baš kao pojam hajdukovca, kako treba Hajdukov igrač izgledati, boriti se.
