Torcida Splitrođena davne 1950. |
Osnovana 28. listopada 1950.
Nakon završetka drugoga svjetskoga rata interes za sport, a osobito nogomet, bio je u nekadašnjoj Jugoslaviji vrlo velik. Na zasadama starih klubova građanskog porijekla osnivani su novi klubovi (Dinamo, Crvena Zvezda, Partizan…), koji su svojom kakvoćom brzo stali uz bok momčadima koje nisu promjenila svoja stara imena (Hajduk, Sarajevo…). Sredinom stoljeća nogometna nadmetanja bila su vrlo uzbudljiva a neizvjesnost o tome koji će klub osvojiti titulu nerijetko se odgađala sve do posljednje utakmice. Tako je bilo i pretposljednjeg dana listopada 1950. kada se u Splitu igrala utakmica Hajduka i Crvene zvezde koja je odlučivala o naslovu nogometnog prvaka u tadašnjoj Jugoslaviji.
Te godine nogomet je dobio novi zamah popularnosti s obzirom da je u Brazilu odigrano uzbudljivo Svjetsko prvenstvo, obilježeno kvalitetnom igrom, ali i temperamentim navijanjem tamošnje Torcide. Atraktivnom južnjačkom atmosferom na Marakani i drugim brazilskim stadionima osobito je bila impresionirana skupina navijača Hajduka studenata u Zagrebu. Kako se približavala odsudna utakmica sa velikim rivalom Crvenom zvezdom u prvenstvu 1950. njihovo navijačko uzbuđenje sve je više raslo; u međusobnim razgovorima rodila se ideja po ugledu na brazilske navijače stvoriti Torcidu kao skupinu koja će organiziranim bučnim navijanjem nastojati pomoći splitskoj momčadi da se okiti titulom prvaka. Inicijalnu jezgru te skupine činilo je 113 studenata i drugih mladih ljudi većinom Dalmatinaca, ali je među njima bilo i navijača Hajduka i iz drugih krajeva zemlje. U suradnji sa Sveučilišnim komitetom Narodne omladine Zagreba ta skupina organizirala je ekskurziju nekolio tisuća studenata i drugih navijača Hajduka iz tog grada na derbi u Split. Posljednji od nekoliko od nekoliko navijačkih vlakova pristiglih rano ujutro 29. listopada 1950. na splitski kolodvor dočekala je svirka limene glazbe JRM. Grad je bio na nogama, nestrpljivo očekujući početak utakmice. Veća skupina navijača otišla je u samu zoru pred hotel gdje su odsjeli igrači Crvene zvezde, izazivajući veliku buku sirenama, trubama, zvonima i drugim pomagalima…
Početkom 70-ih manja skupina mladih najgorljivijih pristalica Hajduka počinje se kontinuirano okupljati na sredini istočnog stajanja stadiona u Splitu i s tog mjesta predvoditi bodrenje. Premda relativno malobrojni, pripadnici te skupine postupno šire novi moderniji način navijanja. Dok se u prvom razdoblju nije odveć ulagalo na navijačku ikonografiju, mladi navijači tijekom 70-ih uglavnom slijede južnjački način navijanja, specifičan po isticanju velikog broja klupskih zastava i transparenata (čime obilježavaju one dijelove tribina na kojima se skupljaju), velikim povorkama koje pod tim obilježjima marširaju gradom uoči i nakon važnih utakmica, itd. Tako se uz skandiranja koja su prije prevladavala sve učestalije pjevaju klupske himne i druge navijačke pjesme s tekstovima koje sami smišljaju. Slično drugim skupinama najgorljivijih navijača, pripadnici skupine koja se okuplja na sredini istočnog stajanja Starog placa sve redovitije putuju na utakmice svog kluba u drugim gradovima. U drugoj polovici sedamdesetih, članovi jezgre budućih profiliranih navijačkih grupa počinju se sve češće sastajati i u dane kada se ne odigravaju utakmice, stvarajući osnovu novog stila življenja mladih. U Splitu se oni najčešće okupljaju na Rivi i u kavani Dubrovnik, koja postaje svojevrsni “stožer” ovdašnjih ultraša.
Sredinom osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji intenzivira se proces osnivanja najbrojnijih navijačkih skupina velikih klubova. Suparništva između tih skupina bitno utječu na razlčite oblike navijačkoga ponašanja; tijekom druge polovice osamdesetih usporedno s nogometnom ligom odvija se i natjecanje raznih navijačkih skupina, pripadnici kojih ne biraju sredstva u svom nastojanju da dokažu kako je upravo njihova najbolja, “najjača”, “najluđa” i slično. Kao najveća navijačka kušnja kroz koju se u najvećoj mjeri potvrđuje snaga skupine, tretiraju se gostovanja. Navijačkim izgredima osobito su obilovala putovanja pripadnika Torcide u Beograd... Sredinom osamdesetih postaje vidljiva nacionalna homogenizacija navijačkih grupa iz istih republika, osobito u suradnji između Torcide i BBB-a. Tako je primjerice dio pripadnika Torcide često putovao na važne utakmice Dinama u Zagrebu i na strani, prije svega one koje je taj tim igrao sa Zvezdom i Partizanom, pokušavajći na taj način ojačati svoju “bratsku” skupinu u mogućim sukobima sa zajedničkim “neprijateljima”...
Nakon 90-e i srpske agresije na Hrvatsku mnogo pripadnika Torcide priključuje se obrani svoje domovine te ide na prve crte bojišta. A nakon što je Hrvatska postala samostalna Torcida ne želi izazivati nikakve incidente koji bi mogli naškoditi Hajduku te u tom razdoblju “bijeli” postižu ponajbolje uspjehe u povijesti - osvajaju većinu trofeja u Hrvatskoj a u Europi dolazi među osam najboljih klubova što je do danas najbolji uspjeh nekog našeg kluba od osamostaljenja te uspostave Hrvatske lige.
Ova kratka povijest Torcide je većim dijelom prepisana iz knjige “Torcida-pogled iznutra” uglednog sociologa i bivšeg aktivnog torcidaša Dražena Lalića.
