ILIES SPITZ

Veliki nogometaš i trener, Ilies Spitz rođen je u Budimpešti 2. veljače 1902. godine. Bio je odličan nogometaš te reprezentativac Madžarske od 1925. do 1931. godine. Kao trener radio je na prostorima bivše Jugoslavije od 1937. godine do svoje smrti i ostavio duboke tragove.
Kao aktivan nogometaš, igrao je u budimpeštanskim klubovima SC Nemzeti, od 1916. do 1926. godine, potom od 1926. do 1934. za FC Ujpest, a kao navalni igrač odigrao je šest utakmica i postigao tri zgoditka za reprezentaciju Madžarske. Igrao je i u Švicarskoj i to u momčadi Sent Galen 1935. godine i u ekipi FC Zurich 1936. Tijekom 20 godina aktivnog igranja nogometa odigrao je oko 1000 utakmica i postigao oko 600 golova.
Po dolasku u tadašnju Jugoslaviju Ilies Spitz je najprije od 1937. do 1939. godine postao trener Hajduka. Potom je radio u Skopju od 1939. do 1946. godine. U beogradskom Partizanu, u kojemu je ostavio veliki nogometne tragove, Ilies Spitz je boravio od 1946. do 1955. godine. Za to vrijeme je sa «crno-belima» osvajio titule prvaka Jugoslavije u sezonama 1946./47. i 1948./49., kao i jugoslavenske nogometne kupove 1947., 1952. i 1954. godine. Jedno vrijeme trenirao je Radnički iz Beograda, a poslije toga je otišao u Skopje gdje je do smrti obavljao dužnost tehnika Vardara.
O svom dolasku u Hajduk Ilies Spitz je napisao: «Došao sam u Jugoslaviju 1937. godine. Preko Zagreba sam otputovao za Split, na svoju novu dužnost trenera Hajduka. Tada sam još bio mlad trener, ne baš poznat. Ma koliko da sam bio popularan kao nogometaš, kao trener sam tek počinjao stjecati reputaciju. U početku mi je bilo teško, prije svega jer nisam znao hrvatski jezik, ali Splićani su me divno primili i zahvaljujući našem «zajedničkom jeziku», onom nogometnom, brzo sam uspio da se udomaćim. Bio je to period kada je nekoliko igrača Hajdukova pomlatka prešlo doba za taj stupanj natjecanja. Iz te generacije su ponikli Ive Radovniković, Branko Viđak, Marinić, Muljačić i drugi.
Na jednom sastanku klupske uprave riješili smo da formirano novi klupski pomladak. Dali smo i oglas preko novina, otprilike ovakva sadržaja: Mladići do 16 godina koji žele da se bave nogometom, neka dođu na igralište Hajduka u utorak poslije podne do 15 sati. Odaziv je bio prilično velik, što je znak da je Split grad nogometa, a Hajduk istinski simbol toga grada. Tog utorka poslijepodne zatekao sam na igralištu oko tridesetak mladića. Poslije dvonedjeljne selekcije, ostalo ih je oko osamnaest. Još na prvom treningu zapazio sam u toj gomili kršnih i suncem opaljenih Dalmatinaca jednog tamnoputog, vižlastog momka, koji je neobično trčao i sa velikom lakoćom skakao na visoke lopte. Ime mu je bilo Ljubomir Kokeza. Mogu bez pretjerivanja reći da sam ga ja otkrio. Njegov nogometni put kasnije je poznat, brojne titule, ratni Hajduk, reprezentacija…Koke mi je bio posebno drag. Nedjelje i nedjelje su prolazile, juniori su se uigravali i igrali sve bolje. Bila je to generacija Hajduka, predvođena Ljubom Kokezom koja bi siguran sam postigla jako puno, da je nije omeo Drugi svjetski rat, kada su ti mladići bili u najboljim godinama. Tu su još tada bili Karlo Čapeta, Veljko Lovrić, Petar Brkljača i Miljenko Batinić. Uzgred da kažem što je i poznato da je ta generacija neposredno pred početak Drugog svjetkog rata osvojila prvenstvo Banovine Hrvatske. Hajduka je tada vodio moj veliki prijatelj, odličan nogometaš i trener Ljubo Benčić. Međutim, uzimam sebi za pravo da sebi prisvojim dio tog Hajdukova šampionata jer mnoge od tadašnjih igrača ja sam lansirao, kako u prvu momčad, tako i u mlađe uzraste. Iz vremena kada sam vodio Hajduka, posebno želim istaknuti hrabrog vratara koji je na žalost prerano preminuo, Bartula Čulića. Bariša mi je zbog svoje srčanosti bio posebno drag. Mnogo sam volio i današnjeg najboljeg jugoslavenskog nogometnog suca Lea Lemešića. To je bio nogometni gospodin u kopačkama. Koji je to bio autoritet, kako na terenu, tako i van njega» - završio je svoje sjećanje na dane provedene u Splitu Ilies Spitz.
Ovaj veliki nogometni trener život je doslovno skončao na nogometnom igralištu. Smrt ga je zatekla u Skopju 1. listopada 1961. godine na dužnosti tehnika Vardara. Umro je od iznenadnog srčanog udara u svlačionici, neposredno poslije prvenstvene utakmice s OFK Beogradom. Sahranjen je na groblju u Skopju.

Kao izvanredni nogometni stručnjak Crveni, kako su ga zvali, mnogo je doprinio unapređenju hrvatskog i jugoslavenskog nogometa, a mnogi naši treneri s uvažavanjem su prihvatili neke metode iz njegova rada.