Na Poljudu je danas obilježena 35. godišnjica smrti najvećeg Hajdukovog i hrvatskog nogometaša 20. stoljeća Bernarda Bajde Vukasa.
Brojni veterani okupili su se u toj prigodi kako bi odali počast nogometnom umjetniku uz spomenik ispred poljudskog stadiona: Bogdan Kragić, Ivo Bego, Zvonko Bego, Lukša Poklepović, Ante Ivković, Ante Žaja, Siniša Fulgosi, Stanko Mrduljaš, Joško Gluić, Dragutin Ćelić, Ivan Katalinić, Ivica Kalinić, Stjepan Jukić Peladić, Stipe Andrijašević, Željko Mijač, Vlatko Đolonga, Nenad Pralija, Franko Bogdan, Luka Vučko, Igor Jelavić te Goran Brailo, Petar Lovrić, Ante Šećer, Miroslav Borozan i Slaven Luštica, sin pokojnog nogometaša Slavka Luštice.
U ime veterana vijenac je ispred spomenika položio Bajdin nekadašnji suigrač Bogdan Kragić, dok su svijeće upalili predsjednik Uprave HNK Hajduk Ivan Kos uz prisustvo klupskog kroničara Jurice Gizdića te predstavnici Vukasove obitelji, supruga Stjepanka i nećak Mislav Andrijašević. Predsjednik Kos je u prigodnom govoru podsjetio na slavne dane Bajdine nogometne karijere.
Oni koji su gledali kako igra Bernard Vukas, popularni
“Bajdo”, kažu da je to doista bio
nogometni umjetnik.
Rođen je u Zagrebu 1. svibnja 1927. godine. Bio je jugoslavenski nogometni reprezentativac, napadač, graditelj igre, vrstan strijelac, nenadmašan dribler.
Velikan hrvatskog i svjetskog nogometa Bernard Vukas Bajdo započeo je svoju nogometnu karijeru odmah po završetku osnovne škole 1938. godine u Zagrebu. U srednjoj školi se ističe među svojim vršnjacima kao talentirani nogometaš. Već 1940. godine igra među omladincima zagrebačke Concordije. Rat 1941. godine prekida njegovo nogometno napredovanje.
Odmah po završetku rata ističe se kao kvalitetan igrač u zagrebačkim klubovima Amater i Zagreb. Njegov veliki talent otkrivaju Hajdukovi stručnjaci koji, u dogovoru s roditeljima, budućeg nogometnog majstora, tada plavokosog mladića, sele u grad pod Marjanom. Tako od 1947. godine Bernard Vukas pripada Hajduku, ne samo dresom već i srcem.
U dresu Hajduka odigrao je 615 utakmica i postigao 300 zgoditaka. S Hajdukom je 1950. i 1952. godine te u sezoni 1954./55. osvajio naslov nogometnog prvaka Jugoslavije. Treba istaknuti da je Vukas 1955. godine bio najbolji strijelac prvenstva s 20 postignutih golova.
Od 1948. do 1957. godine, kao nogometaš Hajduka, za A reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 59 puta i postigao 23 zgoditka. Nositelj je dviju srebrnih olimpijskih medalja koje je kao član nogometne reprezentacije osvojio 1948. godine u Londonu i 1952. u Helsinkiju. Nastupio je i na dva svjetska nogometna prvenstva i to 1950. godine u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Za reprezentaciju FIFA-e igrao je u Londonu 21. listopada 1953. protiv nogometne reprezentacije Engleske (4:4), a 10. kolovoza 1955. godine u Belfastu protiv nogometne reprezentacije Velike Britanije, igrao je za reprezentaciju Europe. Na toj drugoj utakmici, koja je završila pobjedom reprezentacije Kontinenta rezultatom 4:1, Vukas je postigao tri gola gola. Prvi je naš nogometaš koji je kao profesionalac igrao u inozemstvu.
Bernard Vukas Bajdo bio je veliki igrač, najveći igrač Hajduka svih vremena. Za njegove suvremenike ostat će nezaboravne Vukasove majstorije i poštena igra na svakoj utakmici. Iako ga protivnici na utakmicama nisu štedjeli, već su, naprotiv, protiv njega igrali i opasno, nikada nije zbog povrede otišao s terena. Uvijek je imao snage i znanja da izdrži do kraja. Kako se pak on ponašao prema drugima, govori podatak da nikada nije bio isključen iz igre. Bio je pravi uzor u svemu časnom i dostojanstvenom, uključujući tu i njegovu ljubav prema dresu Hajduka i svojoj domovini.
Nositelj je brojnih sportskih priznanja od kojih izdvajamo da je u anketi Večernjega lista proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća. Nositelj je najvećih Hajdukovih priznanja, Zlatne značke Hajduka s briljantom i Zlatne kapetanske trake. Hrvatski nogometni savez proglasio ga je 2004. godine najboljim hrvatskim nogometašem stoljeća. 2005. godine, dobio je od FIFE, posebno odlikovanje, pod nazivom „Stoljetni red časti“. Od 2007. godine počasnik je Kuće slave splitskog športa.
Umro je u Zagrebu 4. travnja 1983. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Vječno će živjeti njegove riječi koje su uklesane i u ovaj spomenik: „Da se ponovno rodim, opet bih bio igrač Hajduka“!
I ovom prigodom hvala mu na svemu što je dao svom Hajduku i neka mu je vječna slava!
