Vratio se Dante Stipica. Mladi vratar odnedavno je opet u punom ritmu treninga. Zbog ozljede koljena Hajdukov vratar pauzirao je od konca listopada prošle godine, ali sad je ta ozljeda stvar prošlosti.
Stipica je uspješno prošao operaciju, a nakon perioda rehabilitacije vratio se vratarskim treninzima pod paskom trenera Zorana Varvodića uz još trojicu vratara prve momčad Lovru Kalinića, Ivu Grbića i Marka Ranilovića.
"Počeo sam trenirati punom snagom prije dva tjedna. Osjećam se super. Radim naporno, ali ispunjen sam i zadovoljan jer sve što sam činio isplatilo se."
Što Vam je bilo najteže u proteklom periodu?
"Najteži je osjećaj samoće koji ti se dogodi kad se nađeš izvan ekipe. Poželiš da si opet dio momčadi, da treniraš sa suigračima i da nakon treninga budeš umoran, ali zadovoljan."
Što Vam je najviše pomoglo?
"Prije svega podrška obitelji. Puno je lakše kad uza sebe imaš obitelj. Mama Iva, otac Frane, sestra Ivona, djevojka Anja, puno su mi pomogli da izdržim u trenucima kad je bilo najteže. Obitelj je uvijek podržavala moje želje i ambicije. Ne samo u nogometu nego i u svemu drugome što radim, pa tako usporedno s nogometom studiram Pravo. Ipak nogomet je moj život jer najbolje znam koliko sam znoja, krvi i suza prolio za to. Uz knjige i studij to ne možeš doživjeti. Zato vjerujem da ću cijeli život biti uz nogomet."
O čemu ste sanjali?
"Sajao sam o tome da opet branim, da se vratim treninzima. To mi je bilo najvažnije.
Jeste li igranjem u Hajduku ostvarili svoj dječački san?
"Sigurno. Jer odrastao sam u Velom Varošu, u Šenionoj ulici. Kao dijete stalno sam bio na ulici, po kalama. Tamo se živjelo za utakmice Hajduka. Meni je imponirao Hajduk, taj navijački nagon dobio sam od malena. Najljepše su bile pripreme za utakmice. Uživao sam u tome kako bi cijela klapa zajedno išla na utakmicu, i govorio sam: daj Bože da ovako jednog dana idu gledati mene na Poljud."
S kim ste išli na utakmice Hajduka?
"S ocem sam išao redovito na sjevero-zapad. Otac Frane baš je puno učinio da zavolim Hajduk, da se bavim nogometom. On je također bio vratar, 80-tih godina u Dalmatinaca, ali ga je išla dobro škola pa se odlučio ići tim putem. Utakmica Hajduka koja je možda najviše utjecala na mene bila je utakmica protiv Rome. To je bio baš spektakl."
Jeste li oduvijek željeli biti vratar?
"Ne baš. Jer kad bismo se kao djeca igrali u kvartu, na ulici, nikad nisam želio biti vratar. Kad sam došao na veliki teren onda je bilo drugačije. Volio sam taj osjećaj da cijela igra ide prema tebi. Kad si igrač onda ne sudjeluješ u svemu, a kao vratar u nekom trenutku sve ovisi o tebi. To mi se sviđalo."
Tko su Vam bili vratarski uzori u Hajduku?
"U to vrijeme mog odrastanja na vratima Hajduka su se izmijenjivali Pletikosa, Runje, Sunara, Vlado Balić, Kale. Bilo je odličnih vratara, ali ja sam nekako najviše volio Stipu Pletikosu, zbog njegova stila branjenja, ali i cjelokupnog imidža. On je kao mlad stao na vratara Hajduka, a bio je nekako poseban, osobit, kao osoba i kao vratar."
Kad ste počeli u Hajduku?
"Počeo sam u Dalmatinca s osam ili devet godina. S 11 godina sam prešao u Hajduk. Imali smo dobru generaciju, puno je tu igrača koji su danas aktualni. Tu su bili Andrijašević, Jonjić, Tičinović, Lovre Kalinić je bio godinu stariji. U napadu su bili Lendrić i Vukušić, pa otraga Glumac. U kadetskom uzrastu već smo se bili dobro složili. Imali smo jaku momčad."
Što uopće za Vas znači nogomet?
"Za mene je to način života, veselje i radost. Naravno da nosi i teške trenutke. Sad mi je bilo jako teško kad sam bio ozlijeđen. Dok je trajao taj oporavak jedva sam čekao da se vratim u ritual odlazaka na treninge i utakmice."
Što Vam znači Hajduk?
"Ja sam Hajduka prvo doživio kao navijač i zato će mi uvijek biti ispred svih drugih klubova. Za mene je izuzetan ponos i privilegij da mogu biti igrač Hajduka. Imam sreću da sam s 18 godina debitirao za ovako velik klub. Kad govorim o tome moram reći da do 18. godine ja nisam nogom kročio na glavni travnjak Poljuda. Možete misliti kakvo me oduševljenje spopalo kad me je trener Tonći Gabrić pozvao na trening, a u to vrijeme su branili Subašić i Tomić. Vježbali smo na Poljudu, naravno pred praznim tribinama, a ja sam se osjećao kao da sam pred punim stadionom."
Kad ste debitirali za prvu momčad?
"13. svibnja 2010. kod trenera Stanka Poklepovića u Kranjčevićevoj u zadnjem kolu prvenstva dobili smo Croatiju Sesvete 5:2. Dan prije sam saznao da ću braniti, a spavao sam mirno. Bio sam pun vjere, samopouzdanja i ponosa što ću braniti za Hajduk. Taj osjećam uvijek pokušavam nositi u sebi."
Prošli ste posudbe (GOŠK, Solin, Zmaj, Primorac), a ovu sezonu počeli ste kao prvi vratar! Jeste li zadovoljni svojom karijerom?
"Za mene je Hajduk najveći klub i kad sam tu onda ne mogu biti nezadovoljan pa čak i ako ne branim. Išao sam okolo na posudbe i to mi nije teško padalo jer znam da ću dočekati svoju šansu. Željan sam dokazivanja. I ozljedu koja mi se dogodila doživljavam kao sastavni je dio mog posla i mog puta. Uvijek se dižem i vraćam jer kako se kaže nije važno koliko si puta pao nego koliko si se puta dignuo. Što se tiče mojih kolega vratara, Kalinić je reprezentativac, Grbić i Ranilović su odlični vratari, s njima imam super odnos, ali imam i vjeru u sebe i znam da ću se dokazati u Hajduku."
Kakav Hajduk sanjate?
"Ja kao i svaki navijač sanjam europski Hajduk i vjerujem da će on i dogoditi!"
